Palača Glavne pošte: Najveća secesijska zgrada u Osijeku i druga u Hrvatskoj
Datum objave: 10. lipnja, 2019.
Palača Glavne pošte najveća je secesijska građevina u Osijeku i druga po
veličini secesijska zgrada u Hrvatskoj, nakon Nacionalne i sveučilišne knjižnice
u Zagrebu. Sagrađena je na uglu Chavrakove i Teretne ulice, današnje Eurposke
avenije i Ulice kardinala Alojzija Stepinca, nakon dugotrajnih rasprava oko
lokacije koja je trebala biti najprimjerenija za njezinu gradnju i izvorno je
trebala biti sagrađena na znatno većoj površini uličnog bloka.
Na Natječaj za gradnju koji je bio raspisan u ožujku 1910. javilo se 40
ponuđača iz cijele Austro-Ugarske Monarhije, među kojima i brojne osječke tvrtke
koje su ponudile svoje specijalističke usluge. Radove na izvođenju gradnje
Komisija je povjerila osječkoj tvrtki Axmann & Domes, dok je limarske radove
preuzeo osječki poduzetnik Friedrich Elblinger, a ostali su poslovi dodijeljeni
mađarskim tvrtkama uglavnom iz Budimpešte. Formalno su radovi na gradnji
započeli u srpnju 1910., a u listopadu 1912. započeo je s radom poštanski ured,
dok su telefonski i telegrafski uredi dovršeni i useljeni do kraja iste godine.
Namještaj za cijelu poštu izvela je osječka tvornica namještaja Božić.Središnja
prostorija pošte, velika šalter-sala, smještena je u središnjem dijelu prizemlja
ove trokatne uglovnice, dok se na nju u prizemlju nadovezuju sortirnice za
otpremu pošte i odjel za poslovanje paketima. Prvi kat zauzima ured ravnatelja
pošte na koji se prema Europskoj aveniji nadovezuje prostrani osmerosobni stan
ravnatelja pošte, a u krilu prema Stepinčevoj ulici prostorije za različite
potrebe poštanske službe. Drugi su kat zauzimali uredi činovnika, inženjera i
pomoćnih tehničara Kraljevskog državnog građevnog ureda te prema Stepinčevoj
velika telefonska dvorana s prostorijama za popratne službe. Treći je kat bio
namijenjen smještaju telegrafske i telefonske službe, a u njemu su dvije velike
dvorane koje se visinom protežu kroz dvije etaže, kat i mansardu te popratne
prostorije od ženske garderobe do ženske spavaće sobe i toaleta. Palača je imala
centralno grijanje s radijatorima od ljevenog željeza te vlastiti vodovodni
sustav s 43 metra dubokim bunarom u dvorištu i pneumatskim crpkama koje su
omogućavale dotok vode do trećeg kata. Električna rasvjeta u zgradi dobivala se
pomoću vlastitog generatora koji je radio na sirovo ulje.Palača glavne pošte
jedini je primjer mađarske secesijske arhitekture javne namjene u gradu Osijeku.
Projektirao ju je mađarski arhitekt za potrebe mađarske pošte u gradu s
pretežito hrvatskim stanovništvom i dominantnim njemačkim utjecajem u vrijeme
buđenja nacionalne svijesti i stalnog otpora mađarizaciji. Danas je ova zgrada
prepoznatljivi simbol osječke secesije i ponos je grada Osijeka. Slika njegove
kontinuirane raznolikosti i snošljivosti. Kako u prošlosti, tako i danas.
FOTOGRAFIJE GRADNJE ČUVAJU SE U BUDIMPEŠTI
U Muzeju pošte u Budimpešti čuva se, u kronološkom albumu poštanskih
realizacija, nekoliko fotografija gradnje osječke poštanske palače koje je
snimio poznati osječki fotograf Franjo Svirčević te pečati tvrtki i potpisi
odgovornih osoba koje su sudjelovale na gradnji ove monumentalne zgrade. U
albumu se nalazi i podatak da je projektant osječke pošte budimpeštanski
arhitekt, školovan u Beču, István Bierbauer. Istvan Bierbauer rođen je 17. rujna
1861., a umro je 9. veljače 1939., a pokopan je na groblju Hosszú, u
Székesfehérváru. Na nadgrobnom spomeniku pod njegovim je imenom istaknuto da je
bio arhitekt i glavni direktor gradnje mađarskih pošta.