Sramotna priča koja slijedi zbila se na današnji dan, ako se može vjerovati povijesnim knjigama, točno 9. srpnja 1409. Govori i o tome kako oni koji su zalutali u političke vode mogu naštetiti domovini.

Dakle, napuljski i hrvatsko-ugarski kralj Ladislav Napuljski 1409. Veneciji je za 100 tisuća dukata prodao Zadar, Novigrad, Pag, Vranu i svoja prava na Dalmaciju, i taj je događaj zapamćen u povijesti kao “sramna prodaja Dalmacije”. Nakon višemjesečnog cjenkanja s Mlečanima oko prodaje Dalmacije, u kojoj je, tvrde povjesničari, gubio utjecaj i vlast, Ladislav je išao “spasiti što se spasiti dade” prodajom zemlje, a zapravo pokupiti novac od posjeda za koji je bilo izgledno da će ga izgubiti u ratovima i političkim previranjima. Poraz bosanskih plemića, koji su mu bili pristaše, od strane Žigmunda Luksemburškog, snažno je demoralizirao Ladislava, pa je krajem 1408. Mlečanima ponudio svoj dio Dalmacije za 300.000 dukata. Sredinom prosinca Mlečani su mu odgovorili da je ponuđeni teritorij opustio od rata, pa dugo neće davati prihode, a zbog njega će morati voditi skup rat, te mu nude 100.000 dukata. Ladislav je krajem siječnja 1409. počeo sramotno cjenkanje zatraživši 200.000 dukata, a već 4. veljače spustio je cijenu na 150.000. Mlečani su nakon imenovanja hrvatskog bana Karla Kurjakovića, koji je s njima bio u otvorenom sukobu, spustili cijenu na 70.000 dukata. Konačno je dužd Mihovil Steno za 100.000 dukata od Ladislava kupio sav njegov posjed u Dalmaciji, točnije grad Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag, sa svim pravima ne samo na to područje nego i na cijelu Dalmaciju. Mlečani su vrlo brzo počeli uvođenje svoje vlasti, pa se već u srpnju na zadarskom gradskom zidu zavihorio mletački barjak, a zbog primamljivih ponuda priklonilo im se još nekoliko gradova u primorju i na otocima. Neki su se, međutim, usprotivili, pa su bili vojno osvojeni, a neki su se hrabro odupirali, poput Šibenika, koji je pod mletačkom opsadom izdržao dvije godine. Žigmund Luksemburški, koji je s Venecijom i svojim bosanskim i hrvatskim podanicima ratovao protiv Venecije, na kraju je s Republikom 1413. u Trstu sklopio primirje na pet godina. Tijekom tog vremena svaka je strana zadržala ono što je osvojila. Ironija je ovog povijesnog događaja u tome što je šest godina ranije u Zadru, prvom gradu koji je Venecija anektirala nakon prodaje, na ustrajanje hrvatske strane za kralja Hrvatske okrunjen Ladislav Napuljski, a pritom je dao riječ da će “braniti cjelokupnost Dalmacije, Hrvatske i Slavonije”, zemalja na čijoj je nesreći dobro zaradio.


Tada je Dalmacija prvi put prodana, drugi će je put, sredinom prošlog stoljeća, jedan hrvatski muž koji je pobjegao prije svojih vojnika, ali blago nije zaboravio ponijeti, prodati, točnije dati budzašto – da velike vojne sile prime njegovu malu, beznačajnu državu k sebi. Prodao je bez novca dio svoje zemlje i osramotio svoj narod uvođenjem rasnih zakona i kao zadnja šuša pobjegao ne brineći za svoj narod, ali ima on i danas svoje sljedbenike i oni to ne skrivaju, nego se čak i ponose, a nekoliko će ih uskoro ući i u Sabor i izgovoriti prisegu u kojoj će se, kao i onaj nesretni kralj Ladislav prije 611 godina, obvezati da će “braniti cjelokupnost” Hrvatske. Pa i onaj “Ante, prezime mu znate” vjerojatno se obvezao da će “braniti cjelovitost”, ali je ulizivački poklonio dijelove zemlje, gotovo iste kao i onaj Ladislav, koji je najviše zapamćen u povijesti što je za 100 tisuća dukata prodao dio svoga kraljevstva. Kako bi se danas reklo, kakav kralj, takvo i kraljevstvo.
Onih manje od pola politički pismenih Hrvata iskoristilo je demokratsku mogućnost i izišlo nedavno na birališta. Koliko vidimo, oni koji razmišljaju kao Ladislav ili Ante nisu dobili priliku da svoju glupost ozakone vlašću...