Prije dva tjedna iz policijskog izvješće doznali smo da je nekoliko mladih u središtu Vukovara prebilo dvojicu isto tako mladih, a povod je, navodno, što prebijači ne navijaju za isti klub kao prebijeni, i to je razlog za tučnjavu i razbijene glave. Za prošle Vinkovačke jeseni pobilo se, također, mladih, njih 20-ak s obiju strana, a bilo je i težih posljedica, no poslije “svi junaci nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše”, jedan na drugoga prebacuju odgovornost jer takvi i jesu za masovne tučnjave – udari onog koji je na zemlji i hitro pobjegni. To se upravo može vidjeti na snimku te vinkovačkojesenske tučnjave kada smo svi u Vinkovcima u posebnom raspoloženju samo što razni ljudi razno pokazuju to posebno raspoloženje.

Hoću reći, nema više viteštva ni u tučnjavi i s nostalgijom se mogu prisjećati tučnjava koje sam vidio, prije nego što bih pobjegao, ili o kojima sam čuo, i tu su uvijek bila dvojica spremna za tučnjavu, pošteno raspoređeni jedan protiv drugoga. Sjećam se da sam se jako uplašio kada su se potukla dvojica iz mehaničke radionice, kod današnje benzinske crpke u Genscherovoj, gdje je i moj otac tada radio, a uz radionicu smo i stanovali. Na ulici su se porječkala dvojica radnika i jedan je počeo trčati, a drugi za njim udarajući ga francuskim ključem po glavi i leđima. Imao sam možda 7 - 8 godina, jako sam se uplašio i uletio u kuću i baki, koja je o nama brinula jer u komunističkom mraku mame i tate morali su raditi, rekao da sam gladan, što je nju jako začudilo jer to valjda nikada od mene nije čula. Skrivao sam da sam se uplašio zbog tučnjave pa sam glad naveo kao razlog mom utrčavanju u kuhinju.Kada sam poodrastao i počeo izlaziti na društvena događanja poput diskokluba u Omladinskom domu, koji je vodio Želimir Babogredac, danas prvi čovjek Croatia recordsa, a posebice u kafiće, koji su se krajem 70-ih počeli masovno otvarati i gdje tučnjave nisu bile rijetke, svjedočio sam većem broju tučnjava, ali tada nisam bezglavo bježao kao klinac. Osim jednom kada sam, izlazeći iz toaleta u kafiću, vidio da se dvojica tuku i jedan je od udarca zateturao prema meni pa sam ga odgurnuo i izašao u gluhu noć. Pred Omladinskim su tučnjave najčešće bile u vrijeme kada se sviraju sentiši i mi golobradi smo jedino tada uspjeli doći do djevojke za ples jer njihovi momci, u pravilu krupni i s brkovima, izlazili bi van i izazivali nekoga za tuču jer mu je taj, navodno, gledao djevojku... Na ulazu su bila dvojica ili više redara i jednom sam vidio kako je jedan od njih tipa uhvatio odostrag za kosu i izvadio ispod pulta drvenu palicu izbacujući ga iz dvorane.Kada sam bio srednjoškolac, bilo je uobičajeno ponedjeljkom prepričavati tko je od Vinkovčana dobio batina u Borovu Naselju gdje se odlazilo na ples. Mislim da tučnjave nisu bile na nacionalnoj osnovi već jednostavno Vukovarci nisu voljeli Vinkovčane jer smo im, kako se pričalo, uzimali najbolje cure. Jednog je tako ponedjeljka tadašnji vođa navijača traktorom i platonom krenuo u kaznenu ekspediciju u Vukovar, ali je odziv bio jako slab pa su došli samo do Nuštra... Na izletištu Nova brana na Bosutu tradicionalno se slavio tada 1. maj, ljudi bi, slaveći, malo popili pa bi se raspalile i niske strasti. Tamo sam vidio kada je vinkovački “štemer”, kako smo nazivali one koji se vole potući, letvom tukao po leđima drugog koji je bježao. Obojicu gotovo svakodnevno viđam i danas. Jedan ima svoju mesnicu, drugi je uspješan ugostitelj.Koliko se sjećam, kao odrastao nisam se nikada potukao i potpuno mi je neshvatljvo da stisnutom šakom udarim nekoga u glavu ili stomak. No kao klinac u osnovnoj školi znao sam se potući, a najčešće s bratićem iz Splita koji je preko ljeta dolazio kod nas i vječito smo se svađali oko bilo čega. Dugo sam na lijevoj obrvi nosio uspomenu na te burne dane.U Vinkovcima su bili poznati Novoselci kao skloni tučnjavi, ali nisam imao problema s njima ni kada sam se pješice vraćao iz Novog Sela nakon što bih ispratio tadašnju djevojku, a oni se vraćali iz provoda u gradu. Naivno su mislili da se znam potući kada sam se usudio sam biti na njihovu terenu...