Vinkovci se po mnogočemu izdvajaju od drugih gradova svoje veličine, pa i onih mnogo većih, a to čini da je grad u srcu najistočnije županije poznat diljem Hrvatske, ali i šire. Nedavno sam na Facebooku upoznao prezimenjaka koji živi u Sloveniji, u Kopru, i kada je čuo da sam iz Vinkovaca, odmah je rekao: “A, znam, Vinkovačke jeseni!”.

Mnogi znaju, zahvaljujući arheologu Aleksandru Durmanu, da je grad na Bosutu najstarije naselje gdje život u kontinuitetu teče već 8300 godina, i da svako kopanje u užem središtu grada dublje od metra donosi nova saznanja o prapovijesti i bližoj povijesti ovoga kraja. Samo dio iskopanih prethistorijskih artefakata smješten je u vitrine vinkovačkog muzeja, pa se ozbiljno planira gradnja nove muzejske zgrade gdje bi bilo smješteno neprocjenjivo antičko srebro, ali i najstariji indoeuropski kalendar Orion, posuda sa simbolima koje je Durman dešifrirao i koji simbolički predstavljaju zvijezde i nebo nad Vinkovcima prije tisuća i tisuća godina.Nema toga (doduše, možda među mlađim naraštajem i ima) tko ne zna da je vinkovačko željezničko čvorište najveće u ovom dijelu Europe, i oni iz Thesalonikija, Sofije ili Istanbula i Ankare znaju za Vinkovce. Svaki vlak u Vinkovcima stane, pa i oni međunarodni, koji se tu i dulje zadržavaju jer pregledači kola moraju lupkanjem čekićem s dugom drškom prema zvuku utvrditi je li kotač ispravan, pa ljudi iz spomenutih gradova mogu istrčati na peron i napuniti boce vodom. Poznata je i vinkovačka gimnazija koju su završili brojni znanstvenici, umjetnici, sportaši, glazbenici, koja je bila poznata i prije 100 ili 200 godina po temeljitoj izobrazbi, pa su na školovanje dolazili i iz udaljenijih mjesta mladi željni znanja. Ne bi bio dovoljan cijeli ovaj prostor da nabrojimo sve poznate učenike i profesore, među kojima ima velikih ljudi o kojima smo pisali, ali i zločinaca, poput Gorana Hadžića.Vinkovci su poznati i po dvama turističkim portalima, hrTurizam.hr i Turističke priče, i oba su iz radionice supružnika Gorana Rihelja i Mirjam Jukić.Među onima koji su predavali u vinkovačkoj gimnaziji također je i Ivan Nepomuk Tropsch, profesor glazbe, vojni kapelnik, rođen 1830. u Vidhosticama (Češka), koji nakon realke odlazi na praški konzervatorij koji završava s odličnim uspjehom i kao 19-godišnjak dolazi burne 1849. u Vinkovce za vojnog kapelnika 7. brodske pukovnije. Tada su u gradu sva zahtjevnija namještenja imali stranci, a glazbenici su od prvog do posljednjeg bili Česi. Svake nedjelje i blagdana poslije večernje ispred crkve građanstvu je svirala glazba, a dirigirao im je Ivan Tropsch. U Vinkovcima se oženio i tu osnovao obitelj. Nakon razvojačenja Vojne granice u Vinkovcima je nestalo vojske i njene glazbe, ali Tropsch, iako su mu nudili nastavak službe i karijere u drugim gradovima, sve odbija i ostaje u Vinkovcima. Zavolio je ljude i grad koji mu je ponudio mjesto profesora glazbe u gimnaziji i orguljaškog majstora u crkvi. Gajio je pučko i umjetničko zborno pjevanje među mladeži. Kao što je revno učio pjevanju i sviranju mlade, tako se trudio i s djevojkama koje su pjevale redovito u crkvi prigodne mise, a bilo ih je i po stotinu u zboru. Vrhunac njegova dirigentskog djelovanja bila je 1879., kada je prilikom otvorenja nove gimnazijske zgrade pjevao gimnazijski zbor u prepunoj crkvi na svečanoj misi – novu Tropschovu misu. Napisao je nekoliko glazbenih misa te brojne skladbe duhovnog i svjetovnog karaktera za zborove, koje su doživjele nekoliko izdanja i brojna izvođenja. Godine 1906. Ivan Tropsch odlazi u mirovinu u 77. godini života. Umro je 30. svibnja 1913., u 83. godini, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Vinkovcima, i zato se prisjećamo ovog velikog vinkovačkog glazbenika. Na malu, sivu prizemnicu u Zvonimirovoj 37, gdje je Tropsch živio i umro, prije 20 godina Matica hrvatska postavila je ploču. U toj kući, kao podstanari, danas živi skupina stranaca iz daleke Azije koji rade u jednoj vinkovačkoj pekari.