Datum objave: 3. siječnja, 2020.
Točno na Staru godinu, prije 19 ili 20 godina, ne znam točno je li to bilo na dočeku 2000. ili 2001. godine, pretao sam pušiti. Nije to bila nekakva odluka koja se donosi na početku godine poput “prestat ću jesti slatko”, “svaki dan ću pješačiti tri kilometra”..., već jednostavno - dogodilo se.
Norma - tri kutije
Nisam vjernik pa neću spominjati moguću Njegovu umiješanost u sve ovo, ali čini mi se da su se neke stvari sretno posložile tako da je konačan rezultat bio moj rastanak s cigaretama, dimom, jutarnjim kašljenjem i svime što čini pušačev život ispunjenim. Pokušavao sam nekoliko puta prestati pušiti, pa sam čak neko kraće vrijeme uspijevao koristeći žvakaću gumu za koju sam čuo i nabavio je u ljekarni. Procijenio sam da bi ta metoda bila najmanje nasilna prema meni i stvarno, kada bih žvakao tu žvakaću, uopće mi nije palo na pamet zapaliti cigaretu jer je stvarala u ustima okus koji jednostavno nije “prihvaćao” aromu cigarete. Nekada bih na jedan dan prestao pušiti na nagovor obitelji kada bi me podsjetili na Svjetski dan nepušenja, koji je 30. svibnja, i tada bih dao svoj prilog i jedva čekao da prođe taj dan. Dosta dobro poznajem sebe i znam da ne dolazi u obzir da bih čvrsto odlučio prestati pušiti i držao se toga. Norma mi je bila tri kutije dnevno, i to onih duljine od 10 cm. Nekada je svagdje bilo dozvoljeno pušenje, čak i na predavanju na Filozofskom kod Milivoja Solara smo pušili jer i on je bio strastveni pušač. Pušio sam i na ulici, a kada bih išao na kakvu proslavu, u svatove ili slično gdje je puno ljudi, potrpao bih u džepove nekoliko kutija “neka se nađe”. Bio sam u paničnom strahu da će u društvu ponestati cigareta, a neće ih biti za kupiti u blizini, pa sam bio spreman sa “zlatnom rezervom” jer tada nisam mogao zamisliti da ostanem bez cigareta. Nisam duboko uvlačio dim, više sam pućkao, pa mislim da sam zbog toga i bezbolnije odbacio cigaretu.Duhoviti Amerikanac, strastveni pušač Mark Twain jednom je prilikom rekao: “Prestati pušiti je lako – to sam učinio već stotinu puta”, a netko drugi, također duhovit, rekao je kako je pušenje samoubojstvo na rate.
Strah jači od karaktera
Na Staru godinu, prije 19 ili 20 godina, nakon večere nije mi bilo dobro, “privlačio” me krevet, kunjalo mi se, osjećao sam bezvoljnost i mučninu, a moja liječnica mi je telefom pojasnila da je to napad zbog visokog tlaka i da moram odbaciti cigarete, kavu i alkohol, posebice crno vino i pivo, koji podižu tlak. Sutradan nisam zapalio cigaretu ne samo zato što nisam htio i bio čvrsta karaktera već jednostavno organizam mi nije prihvaćao nikotin, dim i sve druge blagodati pušenja. Na kraju dana sam sebi sam rekao: “Dobro, danas si bio dobar, budi takav i sutra, ali ako hoćeš, zapali, neće ti nitko braniti, ali znaj da si bolji od mnogih koji nisu uspjeli...!” I tako iz dana u dan, i svih ovih godina. Mislim da je motivacija jako važna jer mene je motiviralo to što radim uspješno nešto što drugima ne uspijeva. Doduše, moja liječnica mi je pojasnila, kada sam je pitao kako sam se kao strastveni pušač tako lako i naglo mogao odreći cigareta, kako je moguće da sam se jako uplašio one večeri kada sam imao napad i da mi je organizam u hipu odbacio nikotin. Kada sam pušio, ponekad sam imao manje vrtoglavice od povišenog tlaka i činilo mi se kao da ću izgubiti svijest, tada bih morao gledati u daljinu i tog bi osjećaja nestalo. To je jako neugodan osjećaj, pogotovo negdje vani, na ulici, jer si imao osjećaj da ćeš pasti u nesvijest. Kod kuće je to nešto lakše, prilegneš pa prođe...Nikada mi nakon one novogodišnje večeri nije palo na pamet zapaliti cigaretu, čak ni kada sam u društvu pušača, pa sam se zafrkavao kako ja ne moram pušiti jer oni i za mene puše. Jednom kada smo roštiljali, prijatelj koji je majstor na roštilju, zamolio me da mu pridržim cigaretu dok je on nešto morao napraviti oko mesa. Primio sam među prste cigaretu i bio mi je to jako neobičan osjećaj, kao da se nismo svakodnevno družili.Slušao sam priče kako pri odvikavanju neki sanjaju kako puše i među prstima drže cigaretu, ali ja to nisam nikada sanjao. Čini se da je bila u pravu moja liječnica...