Ovih se dana prisjećamo dva značajna datuma za vinkovački kraj, ali i za cijelu Hrvatsku. Prvi je godišnjica rođenja velikog hrvatskog slikara Ivana Domca vezanog uz Privlaku i Vinkovce (rođen je 27. prosinca 1904. u Brodu na Savi, današnjem Slavonskom Brodu, umro 17. siječnja 1975. u Banjaluci), a drugi godišnjica donošenja plana poznatog kao Z-4, koji je 90-ih trebao dijelom zadovoljiti apetite hrvatskih Srba za autonomijom.

Ivan Domac je nakon osnovnog i gimnazijskog školovanja u Brodu 1928. upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali do tada je već imao nekoliko izložbi, što nije čudno jer u gimnaziji mu je crtanje predavao poslije čuveni Jerolim Miše. Preko školskih praznika uredio je atelijer kod oca u školi u Vođincima i tamo vrijedno radio propremajući se za odlazak na Akademiju. Nakon diplome 1932. nemiran duh nosi ga na studijska putovanja u Grčku i Italiju, a po povratku radi kao profesor u nekoliko gradova, pa i u Vinkovcima. Likovna kritika naziva ga slikarom tona, sklonog zagasitim bojama. Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama sredinom prošlog stoljeća, dva je puta imao izložbe u Vinkovcima, 1954. i 1968., i mnogo je pisao o slikarstvu. Od umirovljenja 1966. živio je u Privlaci i dalje slikao.Otac Ivana Domca, Luka, bio je učitelj i slikar i često se zbog posla selio pa je radio i u Privlaci kod Vinkovaca, odakle su Domci, a gdje je i danas kuća u kojoj su živjeli. U srednjoj školi u mojem je razredu također bio jedan Domac. I danas je to lijepa šokačka kuća, lijep primjer graničarske arhitekture, doduše nedovoljno održavana, barem mi se tako činila kada sam prije 15 ili možda i više godine bio u njoj. Tada se govorio kako će urediti spomen-kuću i već su bili nabavljeni neki od artefakata iz Domčeva života, a posebno me dirnulo kada sam ugledao sivi šešir koji je slikar obvezno nosio pri šetnji. Često sam ga viđao u Vinkovcima u svijetlom baloneru kako žurno hoda i otpozdravlja svima koji su ga pozdravljali, a takvih je bilo puno jer svi su ga poznavali i bio je rado viđen u svakom društvu. Ne sjećam se da sam u to vrijeme posjetio bilo koju njegovu izložbu, ali kasnije sam pogledao sve što su on ili obitelj darovali vinkovačkoj Galeriji likovnih umjetnosti koja nosi ime po Slavku Kopaču, velikom slikaru, rođenom Vinkovčaninu. Domca se sjećam kao omanjeg, sitnijeg gospodina s naočalama s koštanim okvirom, živih pokreta, dinamičnog, uvijek u pokretu, a nije odbijao ni popiti koju kada bi ga pozvali u krčmu.Osam mjeseci 1974. provodi na liječenju u Lošinju, gdje slika svoju posljednju sliku, sredinom siječnja 1975. umire u bolnici u Banjaluci gdje je bio na liječenju, a pokopan je u obiteljskoj grobnici u Privlaci. Danas u Privlaci jedna ulica nosi njegovo ime, u središtu sela je Domčeva bista, lokalni KUD nosi njegovo ime, a svake godine održava se kulturno-umjetnička manifestacija Dani Ivana Domca. I u Vinkovcima jedna ulica nosi ime po ovom velikom hrvatskom slikaru koji je rado šetao vinkovačkim ulicama, posebice onima uz Bosut.Kada danas razmišljam, dobro da hrvatski Srbi nisu prihvatili plan Z-4 jer bi vjerojatno, posebice mi na istoku Hrvatske, i danas živjeli u poluratnoj psihozi i granica bi bila nekoliko stotina metara od središta Vinkovaca. Naime, nakon velikosrpske agresije 1991. gotovo trećina Hrvatske ostala je pod okupacijom i tu su pobunjeni Srbi uspostavili kvazidržavu “Srpsku Krajinu”, okupacijsku tvorevinu koja je bila sastavni dio Miloševićeva plana o stvaranju “Velike Srbije”. Hrvatska je, pod patronatom međunarodne zajednice, pokušavala pronaći mirno rješenje koje bi zadovoljilo obje strane, ali, kao što znamo, tako što nije bilo moguće. Tako je nastao plan Z-4 koji je 28. prosinca 1994. formulirala skupina međunarodne zajednice, a koji je Hrvatska odmah proglasila apsolutno neprihvatljivim. Srećom, i Srbi su tako razmišljali pa je morala krenuti Oluja. Plan Z-4 predviđao je doduše mirnu reintegraciju, ali Srbi bi imali državu u državi. Mogli su imati vlastiti grb i zastavu, svoje zakonodavno tijelo, vladu i predsjednika, a to bi bilo zaista previše...