Datum objave: 15. studenog, 2019.
Ovih se dana s dubokim pijetetom prisjećamo vukovarske tragedije i svega što se događalo nakon 18. studenoga 1991., kada se ono malo vukovarskih branitelja (tada ih je bilo puno manje nego danas, ali to je druga bolna tema) moralo predati jer, jednostavno, nisu imali čime braniti svoj grad i njegove stanovnike. Zbog toga mi se nekako čini kako srpska vojska u Vukovaru nije postigla nikakvu pobjedu i znaju oni dobro da su na Trpinjskoj cesti, u Borovu naselju, na Mitnici, kod vukovarske bolnice, na Buđaku, u Lušcu i drugdje širom Vukovara zapravo poraženi. Zato su i bili tako nemilosrdni prema zarobljenim braniteljima i zato su ih premlaćivali u hangaru na Ovčari i ubijali pred onim šumarkom i pred iskopanom grobnicom nedaleko od farme Ovčara, na Dunavu u Borovu Selu, u klaonici u Sotinu i na svinjogojskoj farmi u Borovu Selu, na Trpinjskoj cesti i u autobusima kojima su ih vozili u zarobljeništvo u Srbiju, koja ni dandanas ne priznaje da je bila agresor u državi koja se zove Hrvatska ni da je uopće ratovala izvan Srbije.
Vojska bez junaka
Bili su ogorčeni jer su tu njihovu navodno treću ili četvrtu vojnu silu u Europi, koja je to možda bila prema broju tenkova, topova i zrakoplova, ali prema sposobnosti i motiviranosti vojnika daleko od toga, tri mjeseca pobjeđivali studenti u tenisicama, radnici, lovci i priučeni policajci. Nikada im okupatori nisu mogli oprostiti što su ih ne samo vojnički pobijedili već i osramotili, i te su frustracije vidljive i danas u srpskoj vojsci. Posebice kod tamošnjeg ministra obrane Aleksandra Vulina, kojega nazivaju Dezerter jer je od vojske bježao kao vrag od tamjana i valjda je jedini slučaj u svijetu da na čelu ministarstva obrane jedne države, pa bila to i Srbija, stoji čovjek koji je bio doslovce dva tjedna u vojsci.Eto, takva vojska, Vulinova vojska koja nema junaka jer sve što su radili radili su daleko od moralnih načela i vojnih pravila, u Novom Sadu, na zgražanje građanskih udruga i proeuropskih stranaka, otkriva ploču generalu Mladenu Bratiću, čovjeku koji je zapovijedao Novosadskim korpusom, koji se “istaknuo” u razaranju Vukovara i ubijanju Vukovaraca. Taj tip, koji je brzo napredovao od čina pukovnika do generalskog zahvaljujući upravo operacijama na Vukovar, zapovijedao je sjevernim dijelom napada na Vukovar, gdje je, uz ostalo, bilo 211 tenkova, a Mile Mrkšić, osuđeni ratni zločinac koji je prije godinu dana umro u memljivoj ćeliji u nekom od sjevernoeuropskih zatvora s dubokim uvjerenjem da ga je Srbija i srpska vojska žrtvovala i izdala, zapovijedao je južnim dijelom.
Bar tri laži
Bratić je poginuo, kako priznaju i novosadski mediji, “prilikom napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Vukovar, nedaleko od Borova naselja, prilikom artiljerijskog napada”, a u biografiji koju je Vojska Srbije podijelila medijima navodi se da je “poginuo na Trpinjskoj cesti na ivici šume Đorgaj (valjda Đergaj!?, nap. a.), onako kako umiru samo najveće svjetske vojskovođe: na prvoj liniji fronta ispred svojih vojnika”. U ovoj rečenici su barem tri laži - šuma Đergaj između Bršadina u Vukovara, gdje su bila vojna skladišta, daleko je kilometrima od Trpinjske ceste, ali ne odgovara istini ni tvrdnja kako je poginuo “na prvoj liniji fronta” - tada, 4. studenoga 1991., Đergaj je bio daleko od prvih linija jer tada je JNA bila u velikoj premoći i polako je opadao intenzitet obrane budući da su vukovarski branitelji imali sve manje i manje streljiva, mina i protuoklopnih sredstava, i već je počeo kraj vukovarske obrane. Laž je i da je poginuo “onako kako umiru samo najveće svjetske vojskovođe” ispred svojih vojnika jer poginuo je dok se baškario u zapovjednom oklopnjaku misleći kako mu nitko ne može ništa, a koji je pogodila nekakva “zolja” ili “osa” hrvatskih branitelja. Bilo je to jedno od posljednih protuoklopnih oružja koje su vukovarski branitelji imali, ali isplatio se svaki njegov geler...Koliko je srpskoj vojsci i Vulinu do istine pokazuje i natpis na ploči Bratiću gdje piše kako je poginuo “na borbenom zadatku”, ali se ne navodi gdje je bio taj “borbeni zadatak” jer Vukovar je još uvijek velika rana koja peče one za koje je uništavanje jednog grada i njegovih stanovnika samo jedan “borbeni zadatak”...