Vinkovci nemaju nijedno kino od jeseni 1991. kada su oba, Veliko i Malo kino, uništena neprijateljskim projektilima ispaljenima s istoka, ali zahvaljujući producentskoj kući agilnog Himze Nuhanovića i njegova sina Slavena, Asser Savusu i Hrvatskom društvu filmskih djelatnika, Vinkovčani će tjedan dana moći uživati u kinoprojekcijama. Naime, od petka 4. do sljedećeg petka, 11. listopada u dvorani Gradskog kazališta Joza Ivakić održava se 3. Filmski festival glumca, koji je pandam svibanjskoj glumačkoj fešti, Festivalu glumca, koji se već 26 godina održava u nekoliko mjesta Vukovarsko-srijemske županije. U obje manifestacije glumac je na prvom mjestu, samo je u jednoj filmski, a u drugoj kazališni.

Glumačke kreacije ocjenjivat će poseban tročlani ocjenjivački sud, koji svake godine određuje HDFD, dakle ocjena će biti stručna i dodijelit će se četiri glumačke nagrade - najbolja glavna ženska uloga, najbolja glavna muška uloga, najbolja sporedna ženska uloga, najbolja sporedna muška uloga.To će biti prilika za prisjećanje na vremena kada smo navečer odlazili u kino i kada je odlazak u kino bio poseban događaj. Sjećam se onog uzbuđenja koje me prožimalo već kod najave da ću ići u kino pa sve do trenutka kada se ugase svjetla u dvorani i na velikom platnu krenu pokretne slike. Ne sjećam se kada sam prvi put bio u kinu i koji sam film gledao, jer to je bilo jako, jako davno, ali se sjećam odlazaka u kino od formativnih godina pa nadalje i svih dogodovština iz kina.Do rata smo imali dva kina, kino Crvena zvijezda koje smo zvali Veliko, i Narodno kino zvano Malo, jer je zaista takvo i bilo, u što se može uvjeriti svatko kada dođe na prazan prostor na uglu Zvonimirove i Dalmatinčeve. I danas kada prolazim pokraj tog mjesta pitam se kako je tu moglo stati nekoliko stotina gledatelja, balkon, prostorija iz koje je kroz četvrtasti otvor izlazilo nekakvo svjetlo koje se na platnu u dnu sale nekom magijom pretvaralo u pokretne slike.Uz ta dva “prava” kina, nekada su, mislim nedjeljom prijepodne, kinopredstave bile i u Kazalištu “Joza Ivakić”. Predstave su se davale u 16, 18, 20 i 22 sata, nedjeljom je bila matineja u 10 sati i tada su se prikazivali filmovi za djecu, a posebice su atraktivni bili crtani filmovi jer su bili u boji, što na televiziji još nismo imali. Kao klinac, najčešće sam išao na one predstave u 16 sati, i to u grupi s dečkima iz kvarta. Sjećam se da smo jednom na putu u kino bili opljačkani. Tada su u našem kraju haračila braća Pitinac, oni bi nas dočekali i uzeli novac što smo imali za kinoulaznicu i tada bi se morali vratiti kući po novac i trčati sve do kina kako bi stigli na vrijeme.Današnja mladež ne može pojmiti da su bili veliki redovi na blagajni jer za mnoge popularne filmove karte su često bile rasprodane pa je cvjetao posao preprodavačima karata, takozvanim tapkarošima. Lijepo to ilustrira dokumentarac istaknutog filmaša rođenog u Vinkovcima, Rudolfa Sremca, Mali grad iz 1960., u sekvenci kada pokraj kina protutnji Vinkovčanin na vespi praćen zavidnim pogledima kinoposjetitelja.U prvom redu, ta smo mjesta zvali “šoferska” i za njih su karte bile najjeftinije, sjedili su uglavnom zafrkanti koji bi dobacivali “Šic!” kada bi se na ekranu zaljubljeni par ljubio ili bi upozoravali junaka na opasnost: “Pazi leđa!”, pa je i takve redar u Velikom kinu, Ređo, izbacivao ne priznajući im napor pri gledanju jer oni su, zbog blizine ekrana, morali pomicati glavu lijevo-desno kako bi vidjeli što se sve događa na ekranu i pročitali titl.Negdje ‘90-ih jedan je vinkovački entuzijast u kazališnoj dvorani pokrenuo prikazivanje filmova, ali to je potrajalo samo nekoliko godina i pokazalo se kako Vinkovčani, čini se, nisu baš preveliki zaljubljenici u kino i čari skupnog gledanja filma u zamračenoj prostoriji. Jednom sam naumio gledati neki film i krenem kupiti kartu, a blagajnica kaže da malo pričekam hoće li uopće biti dovoljno gledatelja da bi se pustio jer za manje od 20 gledatelja nema predstave.Zato, Vinkovčani, iskoristite priliku od 4. do 11. listopada i iskusite zaboravljenu čar kinopredstave.