Sada kada zbrajamo dojmove o upravo proteklim 54. Vinkovačkim jesenima, spontano mi se nametnula usporedba današnjih i onih od prije 30, 40 ili više godina. Posebice, što bi rekli nekadašnji organizatori od kojih sam neke dobro poznavao i družio se s njima, o današnjim priredbama, raznolikosti, novim sadržajima pa neki, doduše dežurni kritičari svega i svačega u čemu oni ne sudjeluju, kažu kako Jeseni nisu što su bile, sve se komercijaliziralo i svelo na pilo i jelo, a folklor je, prema njima, u drugom planu. Imaju on donekle pravo, ali su i debelo u krivu jer žive u prošlosti, ne osjećaju da se vremena mijenjaju, pa i u organizaciji folklornih priredbi, jer prošla su vremena kada je bilo dovoljno dovesti folkloraše na pozornicu neka pokažu što znaju i gotovo.

Nova vremena donose i nove interese, pa i folklorna priredba mora biti popraćena domaćom papicom, raznim delicijama i još mnogočime jer priredbe moraju i nešto zaraditi, ne živimo više u socijalizmu s ljudskim likom, kao što misli naš dežurni kritičar, pa sve dobiješ na pladnju. Lako je tako bilo organizirati...Čini mi se da se nekada više pazilo na izvođače, a manje na publiku. pa bi se nakon završetka priredbe publika razišla, a izvođači bi nastavili slavlje. Naime, nekada je svaka folkorna skupina, primjerice, na Folklorim večerima imala sponzora, neku tvrtku ili poduzeće, i nakon nastupa bili su njihovi gosti u nekom restoranu ili radničkoj menzi i tu je znalo biti itekako veselo, uvjerio sam se više puta.Danas su, čini mi se, u prvom planu posjetitelji kojima organizatori žele što više ugoditi i, osim foklornih sadržaja, ponuditi još puno toga gdje će im izvući koju kunu. Na svakom je koraku manja ili veća pozornica gdje se mogu čuti zvuci tamburice ili urbana glazba i ostvarilo se ono što je prije 30-ak ili više godina želio uvesti tadašnji prvi organizator i kreativac Vinkovačkih jeseni, Branko Popović – kola, tamburaši, pjesma na svakom ćošku... Nije to nikada uspio i ostvariti i sada se više ne sjećam što mi je pričao zbog čega ta ideja nije zaživjela, ali pretpostavljam da je bilo otpora kod onih koji su odlučivali o novcu i bojali se promjena.I sam sam kao klinac sudjelovao u programu Vinkovačkih jeseni. Mislim da sam bio u sedmom ili osmom razredu, palo mi je na pamet baviti se fotografijom i prijavio sam se na natječaj za najljepšu fotografiju Vinkovačkih jeseni. Trebalo je snimati sve priredbe i događanja u vezi s Vinkovačkim jesenima i od izabranih fotografija napravljena je izložba u, danas više nepostojećem, Omladinskom domu, a najbolje fotografije su i nagrađene. Nisam dobio nijednu nagradu osim zahvalnicu, koju su dobili svi koji su poslali fotografije na natječaj, ali je nekoliko mojih fotki bilo na izložbi i bio sam jako ponosan na to. Trudio sam se napraviti što bolje fotke, čak me tata odvezao na plantažu Borince gdje sam snimio jabuke u krupnom planu, metlicom sam ih poprskao vodom da izgleda kao da su orošene, a to sam učinio prema savjetu tatinog prijatelja koji se razumio u fotografiju. Ni to mi nije pomoglo da osvojim nagradu iako je taj ciklus meni bio jako lijep, onako kao na kič-ajnziskartama. Snimao sam mimohod, koncerte KUD-ova i tamburaša, no očito nisam imao oko za uočiti nekakav zanimljiv motiv, kao što danas imaju fotoreporteri, pa su mi fotografije bile prilično “bez duše”, anemične, jednom riječju – nikakve. Nekada čuvena TV voditeljica, tada smo ih nazivali spikericama, Gordana Bonetti, vodila je neki program na stadionu i meni se činilo da je ona puno zanimljiviji motiv nego folkloraši.No kada sam se odao novinarstvu, svake godine sve do danas pišem o priredbama, pa mislim da bih bez gledanja u bilješke, onako napamet, mogao napisati veliki tekst o Vinkovačkim jesenima. Upoznao sam ovu našu manifestaciju izvana i iznutra, upoznao ljude koji su radili u organizaciji i znam dogodovština o kojima bih mogao napisati knjigu od barem dva pozamašna toma, ali neke ću sačuvati samo za sebe jer ću tada imati osjećaj, a možda to nije samo osjećaj već čvrsta, empirijski dokaziva činjenica, da se Jeseni i ja volimo tajno i javno.