Ima ona narodna koja uzdiše ljepotu jela i glasi Kakav u jelu, takav i u djelu i koja želi istaknuti kako onaj koji uživa u radu, uživa, punim pravom, i u jelu, a ima i on talijanska kancona sa festivala u San Remu iz kraja 60-ih ili početka 70-ih “Tko ne radi, ne mora ni voljeti” što je za Talijane zaista teška kletva.Eto, danas ćemo malo o putenim užicima, bez straha, neće biti o onome što netko poročan možda misli već o jelu u čemu imam solidno iskustvo.Ovih dana kada proslavljamo Oluju, dakle, oslobodilačku akciju koja je oslobodila okupirane dijelove Hrvatske, a ne organiziranu bježaniju onih koji su četiri godine etnički čistili i potpuno očistili dio naše domovine, prigodno sam se prisjetio događaja iz tih dana. Nisam se mogao prisjećati ratnih dogodovština kao kolege i kolegice novinari koji su dogurali i do statusa branitelja, ali je meni u sjećanju ostala jedna faširana šnicla. Tih je dana, naime, na Nuštar je pala nekakva velika bomba i napravila poveliki krater, a susjednu kuću pomaknula jer i naši su “čačkali” i granatirali uz bojišnicu da, kao ono, neprijatelj misli da će i tu biti Oluja i da ne idu u pomoć svojima pa su i oni ispalili koju. Nakon što smo bili na mjestu događaja, razgovarali s Nuštarcima i zgražali se, otišli smo u nuštarsko zapovjedništvu u obiteljsku kuću u glavnoj ulici, malo iza zgrade Općine s desne strane i tamo su upravo donijeli ručak – velika, kao dva dlana, faširana šnicla između dvije šnite kruha. To je najzgodnije za branitelje na terenu, a i u kantini, jer nema pranja tanjura i bešteka. Ponudili su i nas što smo, onako izgladnijeli, objeručke prihvatili jer bilo je popodne, iza 15 sati.To mi je bio najslađi faširanac u životu... Inače, možda je grubo reći, ali meni su doživljaji često povezani s hranom.Nedavno sam bio u Tuzli isprobavao njihove delicije od tuzlanskih ćevapa koji se razlikuju od sarajevskih i banjalučkih do begove čorbe i hajdučkog ćevapa koji, kao i iločki, ne nalukuje na ćevap kakvim ga inače zamišljamo.Kada sam u Sarajevu, ćevapi su mi na prvom mjestu, na ljetovanju u Šibeniku i Pokrovniku riba na gradele, u Osijeku i Baranji perkelt, u Mađarskoj gulaši, u Zagorju štrukli s mrvicama ili na juhu, u Istri žgvacet i pljukancima. U studentskim danima u Zagrebu, za večeru sam često pojeo grah salatu u Ilici ispod Kluba Istrijana ili prženu pileću jetricu u kantini na Filozofskom.Kao student nekoliko ljeta sam odlazio u Poljsku usavršavati jezik i sve drugo i probao njihovu kuhinju koja ima svoje ćari iako je u nekim jelima slična našoj kuhinji. Tamo sam prvi put kušao boršč, juhu od cikle koja se servira na razne načine i uz razne dodatke, a ja sam ju pijuckao iz šalice s ručkicama na krajevima za koje ih primiš kao kada piješ čaj. Uz to sam grickao i piroške koje mogu biti punjene sirom mesom ili nečim drugim, kuharici na volju. Tamo sam probao i tatarski biftek, ali me nije oduševio jer moraš biti iskusan da bi ga uskusno pripremio. Često sam u restoranima susretao jelo bigoš i sada ne mogu objasniti zašto, ali sam stalno mislio da je to neka poljska verzija hamburgera ili pljeskavica. Našao sam se u Gdanjsku, možda i najljepšem gradu u kojemu sam bio. U hostelu gdje sam odsjeo, bio je i disco (to je kraj 70-tih, nije teško zamisliti kako je tada izgledao disco u Poljskoj) i kraj šanka mala kuhinja i naruči osam bigoš i zamolio da mi ga umota jer ću ga pojesti u sobi. Mrtva ozbiljna mi je rekla da ne mogu hranu nositi nikuda već je moram tu pojesti. Kimnuo sam da sam razumio i ona mi pruži tanjur s jelom koji se jede žlicom. Bio je to bigoš, tradicionalno poljsko jelo jako nalik našem sekeli-gulašu i bilo mi je jasno zašto ga ne smijem ponijeti u sobu.Kada sam bio u vojsci početkom 80-ih u Beogradu, otkrio sam Karađorđev odrezak i šopsku salatu i svaki put kada sam gradu, to sam jeo i mislio na dan odlaska. Ovo jelo sam probao, više iz zafrkancije i u jednom vukovarskom restoranu koji slovi kao “srpski”, ali nije to bilo to kao ono u Kolarcu ili Manježu.