Druga polovica srpnja 1991. u Vinkovcima je bila puna tragičnih događaja i tada je bilo sasvim jasno kako slijedi pravi rat, za koji se trebalo pripremati. Mnogi pametniji od mene kažu kako su još u proljeće te godine znali da rat počinje, a posebice nakon Borova Sela i ubojstva 12 policajaca 2. svibnja, dok sam ja naivno vjerovao kako su to još uvijek samo povremeni izgredi koje izazivaju nerazboriti tipovi koji trenutno imaju moć i stalno sam se, uzaludno, nadao i svake večeri lijegao sa željom kako će među nas doći neki gorostas, sve nas pošamarati, zavrtati nam uši držeći nam lekciju iz pristojnog ponašanja i, kao djecu u vrtiću, jedne i druge poslati kući i oduzeti im praćke, čule, drvene mačeve i puške, što li su već sve imali. No nije tako bilo, već su ratni vjetrovi sve jače puhali donoseći miris baruta, a to mi je jedan od najodvratnijih mirisa. Nisam bio usamljen u takvim, sada vidim, nerealnim željama jer i oni koji su bili na bojišnici s oružjem imali su slične snove. Prijatelj, nuštarski branitelj, pričao mi je kako je i on slično poželio kada su četnici prodrli u Nuštar početkom listopada 1991. i u protunapadu otjerani iste večeri, i to je tada bio prvi i jedini slučaj da je srpska vojska ušla u neko mjesto a da je nakon kratke borbe izbačena.

- Mi s ove strane, oni s one, ne puca se, mirno, povremeno provirim preko zaklona jel‘ su još tamo, a oni isto pogledavaju prema nama... Mislim si, e što bih volio sada kada sljedeći put provirim, a ono, njih nema, otišli... - pričao mi prijatelj, ali ni njegova želja nije se ostvarila jer u takva ružna vremena ne vrijedi ljudska logika već neka izopačena, pa je moralo sve završiti pucnjavom, mrtvima i ranjenima na obje strane.
Jedan od događaja koji mi je ostao u sjećanju zbio se dva dana nakon moga rođendana koji su mi susjedi iz Mirkovaca "čestitali" kanonadom minobacača uz potporu mina iz vojarne, a da bi bilo sve još "svečanije", valjda su razmišljali oni, zrakoplov JNA nadlijetao je zamišljenu granicu između Mirkovaca i Vinkovaca i mitraljirao što god je stigao. Toga dana, 24. srpnja, malo iza podneva, u kafiću "Irena" na uglu tadašnje Radničke ulice, a danas Hrvoja Vukčića Hrvatinića i Nikole Tordinca, s gostima su se sukobila dvojica KOS-ovaca koja su u civilu došla provocirati naše dečke koji su se tu sastajali jer je odmah prekoputa Mjesne zajednice, gdje je bilo pohranjeno oružje za slučaj potrebe, a stotinjak metara dalje je i vojarna. Tu su čarke bile gotovo svakodnevne, ali do tada bez mrtvih – eventualno bi naši plašili njihove stražare, momke od 19 godina tko zna odakle ili bi ih nagovarali da pobjegnu, a mi ćemo im osigurati civilnu odjeću, džeparac i prijevoz.
U vatrenom obračunu poginuli su moj prijatelj iz osnovne škole Josip Sebauer (35) i Tomislav Hasel (33), kojega sam također poznavao, i obojica su živjela 30-ak metara od mjesta pogibije. Hoću reći, poginuli su kod svog kućnog praga, a ne pred nekom krčmom u Čačku. Tada je poginuo vojnik JNA Goran Mihailović, a ranjen je, na samom križanju na cesti kada je htio pobjeći, Boban Kalimančević, za kojega se pokazalo da je bio pripadnik KOS-a i izravnio odgovarao beogradskoj centrali Kontraobavještajne službe.



Kapetan I. klase Branislav Đorđević iz vojarne je zaprijetio da će tenkovima doći u bolnicu i izbaviti ranjenog Kalimančevića jer je valjda mislio da je on u bolnici zarobljen. Igrom spleta čudnih okolnosti, poznavao sam i tog Đorđevića jer su me u drugoj polovici 80-ih često zvali u "rezervu", danas bi rekli pričuvu, i čak smo jednom išli s njim na teren u neku zabit kod Banjaluke. Prijatelj koji je nakon zločina u Borovu Selu, razočaran, potpisao s još nekoliko Hrvata iz vinkovačke kasarne pismo kojim osuđuju zločin nad mladim hrvatskim policajcima i zbog toga imao neugodnosti, i koji je napustio JNA i prešao u ZNG, pričao mi je kako je taj Đorđević preuzeo zapovijedanje nakon što su svi srpski "junaci" viših činova pod raznim izgovorima pobjegli. Poslije će dobiti i čin pukovnika upravo zbog vinkovačkih "zasluga".
Eto, srećom, više ne moram maštati o onom gorostasu...