Ovih je dana počelo Vinkovačko ljeto, manifestacija koja posljednjih pet - šest godina pruža bogat i raznovrstan program, na radost Vinkovčana, za osvježiti sparne ljetne dane i noći, za razliku od vremena prije toga, kada je bilo tek nekoliko koncerata. Osim tamburaških i rock-koncerata, gotovo svakodnevno su razna događanja - od kazališnih predstava i promocija do kreativnih raionica. Možda i najveća atrakcija u gradu gdje ne postoji kino bilo je kino na otvorenom u Lenijama kod zatvorenih bazena, u ulici koja nosi ime po bivšem njemačkom ministru vanjskih poslova u vrijeme kada se Hrvatska borila za samostalnost, Hans-Dietrichu Genscheru. U znak zahvale čovjeku kojega nazivaju arhitektom ujedinjenja dviju Njemački, i koji je puno pomogao Hrvatskoj kada mlada država u nastanku nije u dijelu međunarodne zajednice bila previše omiljena, skupina vinkovačkih domoljuba, bez velikih proceduralnih začkoljica, još kada su Vinkovci bili izloženi svakodnevnim napadima, jednostavo je stavila ploču s imenom njemačkog diplomata. Ne znam postoji li još koji grad, u nas ili negdje drugdje, koji ima ulicu nazvanu Genscherovim imenom, i to još za njegova života. Nisam siguran, možda griješim pa neka me netko ispravi, da bivši njemački šef diplomacije koji je umro prije tri godine uopće zna da u tamo nekim Vinkovcima na istoku Hrvatske postoji ulica koja nosi naziv njemu u čast...Vinkovčani su mu zahvalili i tako što su nekako u isto vrijeme nazvali po njemu i jedan kafić, koji, nažalost, danas više ne radi. Bila je to vinkovačka inačica “Danke Deutchland!”.Genscherova (ne znam zašto je prezime na tablama stavljeno pod znake navoda!!?) počinje na kraju starog mosta u središtu najstarijeg europskog grada i vodi preko kružnog toka sve do južnog izlaska iz grada prema južnoj obilaznici i Sopotu. Živio sam u toj ulici kao klinac, ali se tada zvala Maršala Tita i bila je zapravo periferna ulica, što ne priliči diktatoru koji je gradio svoj kult ličnosti, kako ga nazivaju povijesni eksperti s desnog društvenog spektra.U prvoj polovici prošloga stoljeća ulica je nosila ime prema Miroslavu Tiršu, filozofu iz Češke, začetniku sokolskog pokreta, što i ne čudi jer tu, odmah iza mosta s lijeve strane, 20-ih godina prošloga stoljeća sagrađen je Sokolski dom, koji nikada nije vraćen vinkovačkom Sokolu unatoč povijesnim činjenicama.Od kraja 50-ih živio sam kući na broju 22. Danas te kuće više nema, a bila je na današnjem parkiralištu diskonta Boso i svaki put kada se tamo nađem ili onuda prolazim, pokušavam, ali bez uspjeha, odrediti gdje je točno bila orijentirajući se prema zgradama koje su i danas na svojim mjestima. Tu sam proveo razigrane godine dječaštva. Bila je to periferija grada gdje su se uvelike uzgajale svinje, krave, kokoši, ljudi su obrađivali zemlju nedaleko od svojih dvorišta i kuća i svakodnevno su se mogla vidjeti zaprežna kola. U blizini je bio šumarak bagrema (danas su tamo četiri srednje škole) gdje smo se igrali rata, kauboja na “pjeskani” (tamo je danas Vinkovački vodovod i kanalizacija) gdje se kopao pijesak pa je okoliš nalikovao onome iz vestern-filmova. Igrali smo se, kao da smo znali da su tu nekada bili Rimljani, rimskih vojnika s mačevima, kopljima i lukovima sa strjelicama (zvali smo ih sulice) čiji bi vrh umočili u otopljeni katran i kada te pogodi, gotovo ništa ne boli, ali ostaje na odjeći trajni trag koji nije mogao oprati nijedan tada poznati deterdžent. U ovoj sam ulici proveo i vesele godine u vrtiću s velikim kamenim ulazom, desetak metara sjevernije od današnjeg vrtića “Lenije”. U sjećanju mi je ostao, tada mi se činilo veliki, tobogan na koji se nisam usudio popeti i male drvene stolice s naslonom na kojima smo sjedili slušajući priče koje su nam čitale tete.Iza bagremika gdje je danas naselje obiteljskih kuća Kanovci bile su njive i “lešani” puteljak prema Sopotu obrubljen visokim jablanima.Predvečer, kada se potajno slušao Glas Amerike, a glas Grge Zlatopera povremeno se gubio pa ponovno vraćao zavijajući kao da prolazi kroz nekakve cijevi, zamišljao sam da Grga Zlatoper govori upravo negdje iza tih jablana!