Drago mi je, iako sam tužan, što je vrijeme pokazalo da sam bio u pravu kada sam prije godinu i pol na istom ovom mjesto pisao i upitao sebe i sve koji su čitali kolumnu, može li se vjerovati srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Bilo je to nekoliko dana nakon posjeta Vučića Zagrebu kada ga je primila naša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i kada su razgovarali, između ostalog, i o nestalima jer je to najbolnije pa i među najvažnijim pitanjima u odnosima dvije države.Vučić je čak razgovarao i sa stradalničkim udrugama i obećao im kako će dati nalog svojim službama da ubrzaju potragu za nestalima i da će predstavnike hrvatskih stradalničkih udruga o učinjenom izvještavati, kako je rekao, tjednoj bazi. No, ništa o toga nije ostvareno jer, čini mi se, nema niti je bilo na jugoistočnim europskim prostorima, političara koji opuštenije dijeli obećanja, a što će od njih biti ostvareno, nije ga briga. Njegova obećanja postala su već legendarna u srpskom tisku pa oni prorežimski, a takvi su u većini, prave od bivšeg Šešeljevog potrčka, junaka s nadnaravnim moćima, dok se neovisni mediji isprdavaju.Proeruopska i uljuđena Srbija odavno ga drže običnim lažovom koji izlazi čak i iz okvira političke demagogije pa je jedan beogradski portal postao popularan i čitan jer Vučića hvata u lažima. Analizira ono što je Vučić izjavio i to uspoređuje sa stvarnim podacima iz kojih je razvidno kako srpski predsjednik laže. Čak su uveli i titulu “Laž godine” koju je dvije godine za redom osvajao upravo Vučić, a za prošlu godinu nije Vučić nego dužnosnik njegove Srpske napredne stranke izjavom “Vučić nikada nije slagao”.Nisam baš neki “vidoviti Milan” ali znam da su dva plus tri pet i to mi je dovoljno za procijeniti kako Vučiću ne treba vjerovati jer godinama pratim što govori i što radi.Pa već za boravka u Zagrebu mogli smo se uvjeriti u nečasne namjere srpskog predsjednika kada uz veliku gestu predao hrvatskoj kolegici paket s dokumentima o nestalima za koje se ispostavilo da su bezvrijedni jer su osobe na koje se odnose dokumenti, još ranije identificirani i dostojni pokopani. Htio je, zapravo, poniziti hrvatsku predsjednicu i državu koju vodi donoseći dokumentaciju s podacima o nestalim Srbima u, mislim, sisačkom kraju, ali u svojoj zloči, Vučić je previdio da se u Hrvatskoj, za razliku od Srbije, radi na pronalaženju nestalih. On dobro zna, da se brojni odgovori o nestalima, čuvaju u vojnim i policijskim arhivima koje Srbija nikada neće predati jer bi tada priznala kako je sudjelovala u zločinima u kojima su ljudi nestajali.Naša je predsjednica ovih dana odgovorila kritičarima s desnog političkog spektra koji joj zamjeraju što je uopće pozvala Vučića u goste jer oni bi, da se njih pita, izolirali ovu sirotu i nesretnu zemlju, s nikim ne bi prijateljevala i svima bi tražila mane pa bi upravo toliko i bila cijenjena. Srećom, takvi imaju šanse na razini statističke pogreške da će jednom voditi ovu zemlju. Takvima je odgovorila kako bi opet pozvala bivšeg radikala, a sada umivenog europejca koji jednom okom gleda na Moskvu, kako bi pomogla pri pronalaženju nestalih. To je pitanje jako važno za Hrvatsku, a posebice za Vukovarsko-srijemsku županiju gdje najviše majki, očeva, supruga, sinova, kćeri, sestara, braće, traži svoje najmilije. Hrvatska, putem Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja, još uvijek traga za 1 903 neriješena slučaja iz Domovinskoga rata, pri čemu je najveći broj žrtava, njih 530 osoba, s područja Vukovarsko-srijemske županije.- Roditelji nestalih branitelja nemaju vremena za čekanje dok se Srbija normalizira kao država - rekla je hrvatska predsjednica i izrekla jednu veliku istinu o istočnoj susjednoj državi. Zaista, dosta ćemo se načekati da Srbija postane normalna država koja je spremna na suradnju sa susjedima pa i u pronalasku nestalih.Zato ću ponoviti ono što sam napisao prije godinu i pol - ne vjerujem slatkorječivima kao što je Vučić, koji se smiješi i kad treba i kad ne treba.