Datum objave: 31. svibnja, 2019.
Svakog dana kada prođem pješačkom zonom pogledam kroz mrežastu ogradu što se radi na gradilištu parka na središnjem vinkovačkom trgu, Trgu bana Šokčevića, i uvijek imam što novoga vidjeti. Svaki put zamIjetim nešto novoizgrađeno, bila to staza, početak gradnje staze i nasipavanje tucanikom za podlogu ili, kao što je to ovih dana, kada je odjednom iznikao temelj nove fontane, a da ne govorim o gotovo potpuno obnovljenom Svetom Trojstvu, koje djeluje skoro nestvarno okruženo bagerima, gomilama šljunka i pijeska, raskopanim budućim stazama, okolišem fontane ili uskomešanim radnicima kojima se ne može prigovoriti da samo čekaju kraj radnog vremena. To oko radnika mi je drago, pogotovo što je, ako sam dobro shvatio, riječ o našoj domaćoj, vinkovačkoj građevinskoj tvrtki, koja je očito poprimila bolje manire europskih građevinaca pa je i to jedna od dobrobiti što smo članica Europske unije ma što rekli euroskeptici od kojih su se neki, doduše, neuspješno borili za zastupničko mjesto u Europskom parlamentu i dobru plaću.
Usnuli trudbenik
Drago mi je vidjeti vrijedne radnike koji ne stoje besposleni s rukama u džepovima već nešto rade, lopataju, razvlače žice ili armaturu, razbacuju šljunak i pijesak, kolicima razvoze betonske elemente na trasu gdje će slagati kocke za nove staze. Najčešća je slika na našim gradilištima bila, koja se doduše sve rijeđe može vidjeti, a što je povezano s vlasništvom, da jedan nešto radi, a trojica naslonjeni na lopate čekaju da ovaj završi svoj dio posla da bi oni obavili svoj, kao da je nemoguće u isto vrijeme raditi a da ne smetaju jedan drugom. Uvijek se pričalo kako su Hrvati vrijedni i cijenjeni radnici, ali samo kada rade u Njemačkoj, gdje je sve dobro organizirano, plaća je sigurna, ali moraš biti marljiv i ni za živu glavu ne smiješ dozvoliti da te šef vidi kako stojiš. Ne smiješ zapaliti kada ti se prohtije, već moraš zamoliti za pauzu pa je jedan takav šef mog prijatelja prozvao “Vlado pausen”.Sjećam se kada bismo došli na kakvo gradilište ili u tvornicu i kada bi fotić htio napraviti radni snimak, bilo je problema jer nikako složiti scenu da svi rade - po onoj našoj staroj: jedan radi, dvojica leškare, a trojica nadgledaju. Kada bi ih napokon nagovorili da svi nešto rade, ispod oka bi pogledivali prema nama i tiho govorili “jel’ gotovo... jel’ još treba... ‘ajde malo brže”. Jednom smo, još prije rata, bili u jednoj vinkovačkoj tvornici koja, začudo, nije propala već čak uspješnije radi i izvozi, i u velikoj polupraznoj hali zatekli radnika koji je na nekakvoj skeli napravio sebi ležaj i spava li spava nedajući se smetati, a nama bilo gotovo neugodno što ga ometamo. Poslovođa koji nas je vodio pogledao je usnulog trudbenika ne rekavši ni riječ. Očito se nagledao takvih prizora, reagiranje ne bi ništa pomoglo, samo bi imao neugodnih okapanja s radnikom. Radnici su u to vrijeme imali parolu “ne mogu oni mene tako malo platiti kao što ja mogu malo raditi” i mnogi su se toga držali kao pijan plota jer posao, kakav bio da bio, bio je siguran, plaća sigurna i bilo je nezamislivo raditi a ne primiti plaću.
Nedodirljivi
Tada nisi mogao dobiti otkaz ma kakvu glupost napravio – ne dolazio na posao, napijao se ili spavao na poslu, odnosio kući alat ili neki materijal pa radio popodne ili za bolovanja u fušu, potkradao svoje poduzeće, tukao pretpostavljene... Nije za to bio zaslužan sindikat, koji je zapravo bio priljepak vlasti i bio zadužen za nabavu polutki i zimnice da bi radnička klasa bila zadovoljna, već su zakoni bili takvi da su branili radnika i radno mjesto. Ako netko i dobije otkaz, žalio bi se Sudu udruženog rada i bio bi vraćen na posao. Zato su Slovenci onako reagirali u onom vicu u raspravi gdje treba suditi Andriji Artukoviću koji je upravo tada bio izručen iz Amerike. Hrvati su mišljenja neka mu se sudi u Zagrebu jer je zločine počinio u Hrvatskoj, Srbi su bili za Beograd jer je, eto, pobio najviše Srba, a Slovenci su rekli kako je njima svejedno samo neka mu ne sudi Sud udruženog rada jer će ga odmah vratiti a posao!