Datum objave: 24. svibnja, 2019.
Upravo na današnji dan, 24. svibnja, obilježavamo i proslavljamo 27 godina otkad je posljednji vojnik zločinačke JNA napustio tlo i more Hrvatske, tada već uveliko priznate mlade države, ali još uvijek ne cjelovite. Naime, 24. svibnja 1992. neprijateljska i poražena vojska napušta svoja zadnja uporišta Vis i Lastovo. Prije toga, od rujna do studenoga 1991., tzv. JNA je provela tri blokade hrvatskih luka uz pokušaj invazije na Šoltu, bombardirala je Split, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i druge gradove na moru. Svugdje su doživljavali poraze pa im nije preostalo ništa drugo nego pokupiti što su mogli i, kao i iz Slovenije, podvijenog repa, osramoćeni i poniženi otići tamo odakle su primali naredbe i plaću i odakle su ih uvjeravali da su to “vjekovne srpske zemlje”.
Skrušena priznanja
No iz naših istočnih krajeva otići će na isti način, ali šest godina kasnije. Hrvatska je nastojala što manje života izgubiti i što manje razaranja pretrpjeti pa je pregovorima pokušavala povratiti okupirana područja, ali Srbi nisu pristajali čak ni na sprazume koji su im davali apsolutnu autonomiju jer su vjerovali kako će ih JNA nastaviti braniti i obraniti. No JNA je bila svjesna kako je ona samo na papiru četvrta ili koja već vojna sila u Europi i da je snažna prema broju zrakoplova, tenkova, haubica, minobacača, ali ne i po osposobljenosti časnika i vojnika. U to sam se mogao uvjeriti kada sam služio tu vojsku početkom 80-ih prošlog stoljeća, ali i čitajući nedavno knjigu bivšeg oficira KOS-a Ljubana Karana, inače iz Mlaki kod Vinkovaca, gdje je završio srednju školu. Početkom rata poslali su ga u vinkovački kraj neka otkrije tko su vođe u politici, policiji i vojsci kako bi državni vrh imao točne informacije o događanjima na istoku Hrvatske. U toj knjizi opisuje obavještajne akcije i afere na ovim prostorima 90-ih i skrušeno priznaje kako je nekada silna vojna obavještajna i kontraobavještajna služba doživljavala poraze od mladih, tek stasalih hrvatskih sigurnosnih službi. Slično u svojoj knjizi opisuje i prvi čovjek KOS-a Aleksandar Vasiljević, koji je osobno vodio akcije presretanja konvoja s oružjem koje je dolazilo iz Mađarske ili preko Slovenije u Hrvatsku. Znao je za svaki konvoj, ali nije uspio zaustaviti ni jedan jedini kamion, i to skrušeno priznaje u svojoj knjizi.
Oficiri - vojna tajna
Kada sam 80-ih bio u toj vojsci, istaknuo sam se jedino u rastavljanju i sastavljanju automatske puške zavezanih očiju, na slijepo. Danas je ne bih ni gledajući mogao ne samo sastaviti već ni rastaviti. Poslije, kada su me iz Zemuna premjestili u Jakovo kod Beograda, kao pisar, “ćato” kod oficira koji je vodio poslove obuke vojske, vidio sam tu vojsku i s druge strane. U slobodno vrijeme prelistavao sam razne knjižice koje su govorile o emigraciji, unutrašnjim i vanjskim neprijateljima, obavještajnoj službi... Jednog dana mi je kapetan kod kojega sam radio dao veliku omotnicu i neka sadržaj prebacim u drugu, napišem druge oznake i zapečatim. Nije mi vrag dao mira pa sam zavirio u snop papira i vidio kako je to zapravo plan postavljenih mina ispod beogradskog aerodroma, danas “Nikola Tesla”. Mislio sam da je to velika vojna i državna tajna. Nedugo poslije kapetan mi daje nekakve papire s ispravkama neka to prekucam na čisto. Rekao mi je da to što tu pročitam ne smijem nikome govoriti. Bili su to podaci o fizičkoj pripremljenosti oficira iz koje se vidi da su predebeli, trče i skaču ispod propisanih normi i općenito daju lošu sliku o narodnoj vojsci jer ako su takvi oficiri, kakvi li su obični vojnici? Pitao sam ga zašto me upozorio za ovo, a ne i za mine ispod aerodroma. Rekao je da za mine znaju koji trebaju znati, ali samo dva čovjeka u državnom vrhu imaju ključ kako se aktiviraju mine. Donekle sam vidio vojsku “iza kulisa” i shvatio kako oficiri puno kradu i da JNA nije nikakva vojna sila u Europi, što je najbolje pokazao Vukovar, a potpuno se srozala nakon odlaska iz slobodnih dijelova Hrvatske pa sve do konačnog odlaska 1998. i onoga što se zvalo “Vojska SAO Krajine”, ustvari preobučene JNA.