Upravo se danas, 17. svibnja, navršava pet godina od kada je Sava probila nasip kod Rajeva Sela i Račinovaca i izlila se po cijeloj županjskoj Posavini čineći velike štete procijenjene na 1,7 milijardi kuna. Bila je to, kažu, najveća prirodna katastrofa u modernoj Hrvatskoj.

Mi novinari svakodnevno smo odlazili u poplavljena sela i nije bio problem pronaći zanimljivu temu jer sve što se tih tjedana tamo događalo bilo je zanimljivo. Priznajem, do tada, kada bih na televiziji gledao o poplavljenim mjestima, nisam shvaćao tragičnost izlijevanja rijeke iz korita i nije mi se činilo da je to nešto posebno strašno. No kada sam na licu mjesta vidio kuću u vodi gotovo do krova i bujicom odnesene kuće i automobile, shvatio sam kolika je moć rijeke i koliko tragedije može donijeti.
Nekada smo i dva puta na dan odlazili u Cvelferiju, a kada bismo nazvali prijatelje iz tog kraja koje poznajemo kao vrijedne poljodjelce ili marljive kroničare povijesti svoga mjesta ili kraja, često se nisu javljali jer su im mobiteli ostali u bujici ili bi se javili i kratko rekli da su na nasipu tom i tom i neka dođemo, ponekad bi u polušali rekli da donesemo i karton piva... Ponekad bismo na poplavljena područja došli u predvečerje i ostalo mi je u sjećanju kada smo jednom došli u Soljane ili Strošince, posve uz granicu sa Srbijom, i tamo sreli dvojicu prijatelja iz Vinkovaca kako pune vreće pijeskom i slažu ih na nasip gdje se očekuje da bi voda mogla nadrijeti. Bilo je to mjesto podalje od korita Save, ali voda se širila i trebalo je bar spasiti ona mjesta koja još nisu bila poplavljena. Ona dvojica mojih prijatelja (jedan je bankovni službenik, drugi ugostitelj) možda nikada prije nisu ni bila u Soljanima ili Račinovcima, ali su svakodnevno nakon posla pohitala pomoći poplavljenima. I ja sam tada bio prvi put u nekima od tih sela.

Tamo sam upoznao i skupinu srednjoškolaca iz Osijeka koji su došli puniti vreće pijeskom u mjesta u koja nikada nisu kročili, a najčešće, nikada za njih nisu ni čuli, jer im je nešto govorilo da moraju doći ovamo i pomoći. Oduševljavalo me zajedništvo koje nisam osjetio još od rata i po ne znam koji put pokazalo se da su Hrvati složni kada treba nekome pomoći.
Najlakše je biti general nakon bitke, ali kada su se smirile strasti oko poplave, prisjetio sam se kako me nazvao prijatelj i kolega iz Gunje i rekao mi kako je zamijećeno popuštanje nasipa kod Rajeva Sela i da su kritična mjesta pojačana, čak mi je poslao fotografije koje je tada snimio. Nekoliko dana kasnije upravo na tom mjestu Sava se izlila i bujica je nosila sve pred sobom. Čini mi se da je upravo ovo selo najgore prošlo jer je bilo prvo na udaru bujice, a poslije se voda razlijevala i plavila kuće, ali ih bar nije rušila kao u Rajevu Selu, iako su rijetke kuće koje su ostale čitave nakon što je u njima bila voda do stropa tjednima ili mjesecima.
Bio sam u kući u Rajevu Selo gdje je poginula domaćinova majka i pokazivao mi je kako je bujica udarila i odnijela majku, a on se spasio tako što se popeo na tavan. Pokazivao mi je garažu udaljenu stotinjak metara od kuće koju je bujica odnijela i tada je taj dio još uvijek bio poplavljen pa nije mogao dovući ni svoj automobil koji je također odnesen vodom kao da je igračka.
Kada se voda počela povlačiti, priče koje smo pisali odisale su optimizmom, ljudi se se počeli vraćati u svoje domove, ako nisu bili porušeni i počela je obnova kao i poslije rata. Opet bi u svakom selu bilo tema na izbor, samo ih je trebalo prepoznati. Događaj je bio kada bismo došli u školu u Gunji koju smo izdaleka gledali dok je bila pod vodom ili u kuće koje smo vidjeli s ceste koje su u Slavoniji najčešće malo povišene pa nisu bile poplavljene ili kada bismo se vozili vojnom amfibijom između kuća.
I danas, pet godina nakon poplave, kada se nađem u Vrbanji, Soljanima, Strošincima, Drenovcima, Đurićima, Račinovcima, Gunji, Rajevu Selu i Posavskim Podgajcima, sjetim se tih dana, ali ne žalim za jima...