Nekako slučajno, a možda i ne baš posve slučajno, razgledavajući svoje tekstove iz svibnja 1991., naletih na tekst datiran 10. svibnja, a naslovljen “Nastavljaju se otmice Hrvata”, u kojemu pišem o otmicama i premlaćivanju Hrvata koji se zateknu u prigradskom vinkovačkom naselju Mirkovcima, koji su tada bili nastanjeni pretežito Srbima. Tu čitam (i prisjećam se) kako je u Mirkovcima bio zatočen novinar lokalnog privatnog lista i ispitivan u “štabu”, u koji je pretvorena seoska škola, o prilikama u Vinkovcima, tko je član HDZ-a i nakon cijelonoćnog maltretiranja i zastrašivanja pretučen, a potom i pušten. Nakon nekoliko dana, pišem tako ja, slično je prošao i vlasnik lista (nedavno je umro u, mislim, Zadru) kojega su premlaćenog prevezli u vinkovačku bolnicu, a u srpskom je tisku pisalo kako je u Mirkovcima “odao tajne Banskih dvora pa su HDZ-ovci izvršili na njega atentat u bolnici”, čemu smo se smijali jer je tih dana dotični šetao gradom živ i zdrav, ali s aureolom mučenika.

Neće proći dugo pa će iz tih istih Mirkovaca početi svakodnevne minobacačke i raketne salve, a mina ili raketa u to vrijeme nije bila “pametna” kao danas, već bi pogađala i srpske i hrvatske kuće, i tada smo govorili kako pijani “pobunjeni Srbi”, “teroristi”, “četnici”, kako smo ih već sve nazivali, nasumce granatiraju grad jer što god pogode, njima je uspjeh jer im je cilj uništiti i ubiti. Tako su uz katoličku crkvu, pogodili i svoju – pravoslavnu.Nedavno sam pisao o finaliziranju obnove pravoslavne crkve u kojoj je sudjelovala, potvrdio je prota Azap, i hrvatska država pa sam spomenuo i taj detalj, što je jako razljutilo Srđana Sekulića, direktora Srpskog kulturnog centra u Vukovaru. Jer, kako se ja usuđujem optužiti mirkovačke Srbe da su oni sami gađali svoju crkvu (katoličku nije ni spomenuo) te da tako vrijeđam “pripadnike srpske zajednice”.Gospodin Sekulić nije bio u Vinkovcima u ljeto 1991. (ili možda jest!?) pa ne zna što se događalo, a nije ni čitao novine ni gledao televiziju tih dana i mjeseci pa zna samo onu “istinu” koju su mu plasirali iz beogradskog centra. Zato ga valja podsjetiti kako su minobacačima gađani Vinkovci (prvo tržnica, potom zgrada Pošte, a iza podneva, kada su dobili dojave gdje su mine pale, narihtali su nišanske sprave i gađali zgrade Općine i Policijske uprave) prvi put 19. srpnja 1991. pa onda svakodnevno do proljeća 1992. Pratio sam zbivanja ‘91. i ‘92. na ovom području i ni sam ne znam koliko sam puta pisao “iz Mirkovaca minobacačima gađali središte Vinkovaca” ili “Iz Jankovačke dubrave višecijevnim raketnim bacačima gađali Vinkovce” (za Sekulića i druge neupućene, Jankovačka dubrava je šuma pokraj Mirkovaca...).U jednom od stotina napada pogođen je i toranj pravoslavne crkve u središtu grada, 200 metara od katoličke, koja je također pogođena i teško oštećena projektilima iz Mirkovaca, ali to gospodin Sekulić ne želi ili ne može prihvatiti. Ne znam odakle je gospodin Sekulić, ali po svemu sudeći nije iz ovog kraja kada ne zna činjenice koje znaju svi koji ovdje žive ili su živjeli, čak i moji prijatelji iz Mirkovaca, koji su mi govorili, doduše, sredinom 90-ih kada su tenzije splasnule, da su Vinkovci svakodnevno gađani minobacačima, a ne višecijevnim raketnim bacačima “jer bi vas prebacili”.Nisu mirkovački Srbi “sami srušili svoju crkvu” već su srušili toranj i lađu katoličke crkve, a “svoju” su pogodili, vjerojatno omaškom, što se može opravdati vojnim neiskustvom koje će sljedećih godina steći stalnim granatiranjem Vinkovaca, od bolnice do škola, vrtića i crkvi. Ne vjerujem, kako to misli gospodin Sekulić, da su moji navodi uvredljivi “za pripadnike srpske zajednice, a posebno za pripadnike srpske zajednice iz mjesta Mirkovci”, jer znam neke “pripadnike srpske zajednice” imenom i prezimenom koji su bili protiv granatiranja Vinkovaca i zbog toga su ostali bez glave, a oni sretniji samo su pretučeni. No netko to ne želi ili ne smije priznati, ali uporno lažima brani ono što se braniti ne može.Eto, takve mi se misli roje sjećajući se vinkovačkih događanja od prije 28 godina...