Ovih se dana prisjećamo dva značajna, prijelomna događaja iz naše bliske povijesti koji su bili prekretnice u tadašnjem životu. U Borovo Selu, danas samo Borovu, kod Vukovara, 2. svibnja ubijeno je 12 hrvatskih policajaca i tada je i najvećim naivcima i pacifistima, kojima sam i osobno dijelom pripadao, postalo jasno kako slijedi krvavi rat, a datum 1. svibnja 1995., kada je počela akcija Bljesak, označio je privođenje rata kraju, što se i dogodilo tri mjeseca kasnije blistavom akcijom Oluja. Tada su stvari, nakon četiri godine nereda i "javašluka" u okupiranom dijelu Hrvatske, napokon posložene onako kako su i trebale biti.

Već negdje oko 11 sati tog četvrtka shvatili smo da se u Vukovaru nešto čudno događa jer koga god bi nazvali, nismo ga dobili, kao da su telefonske linije u zastoju. To nam je bilo sumnjivo pa je kolega Dragan svojim fićom otišao u Vukovar vidjeti što se događa, ali tada nije bilo mobitela pa nije mogao javiti što je na terenu nego smo nekoliko sati kasnije doznali za pucnjavu u Borovu Selu. Akcija oslobađanja dvaju zarobljenih policajaca pripremala se u tajnosti pa su i telefoni bili isključeni kako, tada već prilično aktivna peta kolona ne bi omela akciju. Cijela je akcija krenula iz Vinkovaca i organizirali su je Vinkovčani jer u policiji u Vukovaru tada je bilo još dosta Srba pa je u pripravnosti bila vinkovačka, a ne vukovarska Hitna, prvu su pomoć ranjenima pružili vinkovački liječnici, poginuli nisu odvezeni u vukovarsku bolnicu već u garažu vukovarske policijske postaje, a ujutro na vinkovačku Patologiju.
Toga dana popodne, kada se doznalo da su među poginulima i dvojica Nuštaraca, ljudi su spontano blokirali središte sela i tada sam shvatio psihologiju mase – zbog brade je netko pomislio da sam srpski novinar pa ih je nekoliko krenulo prema meni namjeravajući me, valjda, namlatiti dok netko nije povikao: "Ne, on je naš!“ Bili su to čudni dani pa se sjećam da nisam ništa jeo dan i pol, a tiskovna konferencija zakazana za 23 sata održana je u dva iza ponoći. Vinkovci su tih dana, a posebno noći, bili sablasno prazni, u gradu je bio samo onaj tko mora, a u perifernim dijelovima već su bile uočljive straže i punktovi za kontrolu ulaska u grad. Dakako, od borovskih zlikovaca nitko nije ozbiljnije osuđen, jedino se sudbina pobrinula za kaznu Vukašinu Šoškočaninu, vođi pobunjenih borovskih Srba, koji se na srpskoj televiziji hvalio koliko je Hrvata ubio i koliko će ih još ubiti, pa je dva tjedna nakon masakra dok se prevozio Dunavom čamcem utopio, a na dno ga je povukla pancirka bez koje nije nikamo nije išao.

"A gdje je telo!?" upitao je tadašnji, danas pokojni, urednik Grga kada smo mu javili da se Šoškočanin utopio jer smo se tada zafrkavali pa bi u vezi s Borovim Selom i srpskim pobunjenicima govorili ekavicom.
Akcija Bljesak je počela ujutro 1. svibnja 1995. nakon što Srbi nisu pristajali ni na kakav dogovor oko puštanja u promet autoceste Zagreb - Lipovac i nakon što su počeli pucati na vozila koja su prolazila tom prometnicom. Sjećam se da su moji išli biciklima na izlet na Sopot, ali su se ubrzo vratili jer se pročulo da je akcija krenula, a i u blizini Vinkovaca, prema okupiranim dijelovima, čula se pucnjava jer je naša vojska pripucala kako bi srpsku vojsku vezala uz ovu bojišnicu i da im ne bi padalo na pamet ići u pomoć svojima u zapadnoj Slavoniji. To je uobičajeni taktički manevar svih vojski, pa je tako bilo i za Oluje - pucaj na jednom mjestu kako bi neprijatelj mislio da ćeš tu napasti, a ti kreneš na drugoj strani i zbuniš protivnika.
Tih je dana najviše takvih zbunjujućih manevara bilo na nuštarskoj bojišnici pa smo s nestrpljenjem očekivali vijesti iz zapadne Slavonije i s velikim olakšanjem gledali kako general Stipetić dogovora i potpisuje predaju srpske vojske sa svojim nekadašnjim kolegom Čedom Bulatom s kojim je bio u istoj vojsci, ali su se 1991. razišli i svatko je otišao na svoju stranu, netko na pravu, netko na krivu. Bljesak je bila tek uvertira u akciju svih akcija, Oluju, koja će uslijediti tri mjeseca kasnije, okončati rat i donijeti mir na ovim prostorima.