U Srbiji ovih dana obilježavaju 20 godina od NATO-ovog bombardiranja tadašnje države Savezne Republike Jugoslavije (praktički Srbije i Crne Gore) ili, kako to u Srbiji nazivaju, NATO-okupacije ili agresije, iako nitko agresora ni okupatora nije vidio, koje je počelo 24. ožujka i trajalo 78 dana, dok Slobodan Milošević nije pristao i potpisao povlačenje srpskih vojnih, policijskih snaga i paraformacija s prostora Kosova. Mnogi, a i ja sam među njima, doživljavali su bombardiranje Srbije i Kosova bar kao kaznu za sve ono zlo što je iz glavnog grada te države (koja je u međuvremenu postala osjetno manja!) odlazilo u Hrvatsku, Sloveniju, BiH i Kosovo, što ih je, na koncu, stajalo izolacije, bombardiranja i percepcije “loših momaka”, što je ostalo do danas.

I mi u Slavoniji noću smo čuli bar dio zrakoplova koji je kretao iz američke zrakoplovne baze u Italiji Aviano istresti zlokobni teret na Srbiju, na vojne i policijske, ali i druge strateške, fortifikacijske ciljeve koji služe vojsci i policiji. Rado sam gledao i slušao tamošnje televizijske i radijske postaje s bipolarnim osjećajima – od ushićenja zbog kazne koju opravdano trpe do sažaljenja što jedan ludi diktator koji je drugima priređivao i nanosio zlo sada to zlo priređuje svome narodu.Sjećam se jednog Vinkovčanina kojega sam poznavao kao “velikog Hrvata” kako se gradom vozi biciklom držeći u ruci uokvirenu naslovnicu nekog dnevnika s velikim naslovom “Bombardiran Beograd” i fotografijom plamena iza kojega se nazire vizura Beograda. Neke rakete su zabunom pale i na hrvatsko tlo, primjerice na most preko Dunava, između Iloka i Bačke Palanke, jer u tom mjestu u Srbiji bili su pogoni koji su radili za vojsku, a Ameri su imali locirane i označene sve ciljeve koje navođene rakete precizno pronalaze. No na most je jedna raketa slučajno ili greškom pala, bliže hrvatskoj strani, i načinila otvor promjera oko metar i lijepo se mogao dolje vidjeti Dunav. Kada smo čuli za ovaj slučaj, odmah smo Panić i ja krenuli u Ilok i imali sreće jer jedan od policajaca koji su dežurali na mostu rado nas je poveo do mjesta eksplozije. Ne znam je li čuo avionske motore ili su mu javili da se približavaju, ali polutrčećim korakom došli smo na našu stranu (nisam ni znao da je taj most toliko dugačak!!?), jer, kako nam je pojasnio, mogao bi se ponoviti napad na most koji im je, tko zna što se roji u generalskim glavama, možda i bio cilj.Ovih dana kada srpski političari govore o “najvećem zločinu nakon Drugog svjetskog rata” misleći ne na Vukovar ili Srebrenicu ili Sarajevo, već na “agresiju i okupaciju” SRJ 1999., a neki od njih, poput Vučića, i zaplaču sjećajući se žrtava, posebice 74 poginule djece, kako tvrde srpski izvori, valja podsjetiti na događaj o kojemu su tada izvještavali srpski mediji. Naime, u Beogradu je preciznim pogotkom uništena zgrada MUP-a koju su ispraznili znajući da je meta američkih zrakoplova, ali pritom je poginulo i nekoliko djece jer uz razorenu zgradu MUP-a bila dječja bolnica, ali nju nisu evakuirali. Dapače, manipulirali su nevinim malim žrtvama. Nisam čuo da je u tim napadima poginuo bilo koji političar ili viši oficir jer oni su se brižno posakrivali – Milošević na vojno dobro Karađorđevo prekoputa Iloka pa su ga naše sigurnosne službe prisluškivale.Kao i u slučaju Oluje, i za bombardiranje Srbije 1999. srpski političari, na čelu s Vučićem, ne spominju što je prethodilo Oluji i bombama. Netko neupućen može pomisliti da su Hrvati upali u “Krajinu” 1995. i iz čista mira napali Srbe koji su četiri godine pekli kolače i pjevali pjesme uz gusle, ili da je NATO napao tek tako mirne Srbe koji mrava ne bi zgazili. Beoradski Fond za humanitarno pravo tvrdi kako je srpska vojska i policija u tri mjeseca 1999. na Kosovu ubila gotovo 7000 Albanaca, a nekoliko masovnih grobnica s tijelima ubijenih na teritoriju su Srbije, najveća nadomak Beograda.No bilo je i komičnih događaja. Ne znam je li istina, ali pričalo se da su čojstveni Crnogorci bili nezadovoljni jer ih NATO-bombe nisu pogađale. “Što i nas ne bombardujete, nijesmo gubavi”, navodno su zakukali.