Ožujak je mjesec u kojemu su rođeni istaknuti Vinkovčani Josip Kozarac (18. 3. 1858. - 16. 11. 1910.) i Joza Ivakić (18. 3. 1879. - 6. 8. 1932.), ali i umrli književnik Antun Gustav Matoš (13. 6. 1873. - 17. 3. 1914.), doduše rođen u Tovarniku, ali naš zavičajnik, te Mato Medvedović (24. 2. 1872. - 8. 3. 1944.), čovjek čije su arheološka i druge povijesne zbirke bile temelj pri osnivanju vinkovačkog muzeja.

Književnik i šumar Josip Kozarac osnovnu školu i gimnaziju završio je u Vinkovcima, a šumarstvo studirao u Beču. Autor je Mrtvih kapitala, Među svjetlom i tminom, pripovijetke Tena, po kojoj su mnoge Slavonke dobile ime. Stručnjaci ga smatraju piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali često i prodornih, dubokoumnih misli i nastavljačem Reljkovićeve poetike bez kojeg danas ne bismo imali točne informacije o životu seljaka u to vrijeme. Ulica u kojoj se rodio on, kao i njegov nećak, ne brat kako neki pogrešno misle, također književnik, ali više poetske duše, Ivan Kozarac, a Vinkovčani je zovu Krnjaš i proteže se uz lijevu obalu Bosuta, nosi njegovo ime. Najstarija vinkovačka osnovna škola nosi ime po njemu, a lijepa šokačka kuća na uglu ulice u kojoj je “njegova” škola i pješačke zone jest kuća u kojoj je jedno vrijeme živio, o čemu govori ploča. Spomenik Josipu Kozarcu koji ga prikazuje kao temperamentnog Šokca na početku je “njegove” ulice uz Bosut.I Joza Ivakić je osnovnu školu i gimnaziju pohađao u Vinkovcma, a potom ga put nosi u Zagreb, gdje studira filologiju i slavistku. Kao kazališni dramaturg i predavač radio je na zagrebačkoj i osječkoj kazališnoj akademiji, u zagrebačkom i osječkom HNK-u, a na početku i u vinkovačkoj gimnaziji, jednoj od najstarijih u Hrvatskoj. Književni kritičari, primjerice Vladimir Rem, nazivaju ga pjesnikom sela i varoši i najvinkovačkijim piscem 20. stoljeća. Zanimljivo je da je redatelj i scenarist poučnih igranih filmova “Birtija” (1929.) o alkoholizmu i “Grešnice” (1930.) o pobačaju, oba s radnjom u Slavoniji. Vinkovci su mu se odužili tako što su Gradskom kazalištu 1998. dali njegovo ime i danas je to profesionalno kazalište s bogatom godišnjom produkcijom, brojnim gostovanjima i ugošćavanjem drugih kazališta. Tiha, mirna, ali mala ulica u središtu Vinkovaca, baš kakvu bi i on zaželio, nosi njegovo ime.Antun Gustav Matoš, rođen u Tovarniku, u Srijemu, nije nikada živio u Vinkovcima, a ne vjerujem ni da je dolazio jer više su ga zanimali veliki gradovi poput Zagreba, Beograda, Pariza, bio je više građanski tip i nije mario za selo, čak ni rodno. U Beogradu je svirao violončelo, davao instrukcije i bio oštar kritičar pa je “pokopao” roman svog prijatelja s kojim je provodio dane i noći u beogradskoj krčmi Dardaneli. U Parizu je bio novinar, u Zagrebu je pisao pjesme, feljtone i polemizirao sa svim i svakim pa suvremenici kažu kako je u kasnoj zagrebačkoj fazi bio “posvađan sa svim književnim i političkim opcijama u Hrvatskoj”.U spomen na Matoša, u Vinkovcima najveća osnova škola nosi njegovo ime, a i jedna mala ulica u Zagrebačkom bloku zove se po ovom Srijemcu rođenjem, koji je u Srijemu živio samo dvije godine.E, Mato Medvedović sasvim je jedna druga priča. Da nije njega, pitanje je da li bi bilo vinkovačkog muzeja; možda bi ga bilo, ali bi bio puno siromašniji, bar u početku, nego što je s Medvedovićevim zbirkama koje je darovao. Označavaju ga kao šumarskog stručnjaka i muzeologa i to je točno. Službovao je kao šumar i proširio svoje kulturne interese te je tako postao amater arheolog, arhivar, pjesnik, heraldičar, numizmatičar, imao zavidnu arheološku zbirku antičkih Cibala, arhivsku zbirku... Jednom temeljito pokraden u svojoj kući u Vinkovcima zbog antičkih predmeta, kovanica i dokumenata, više puta u životu u Vinkovcima razočaran, Medvedović je zapalio svoje životno djelo u rukopisu “Moje šetnje po Vinkovcima” u ratnoj 1943., a tu bi se sigurno dalo pročitati puno toga zanimljivoga. Jedna mala ulica uz Bosut nosi Matino ime, a na zgradi Šumara u Gundulićevoj je spomen-ploča s njegovim likom u reljefu.Eto koliko vinkovačkih velikana vezanih samo uz ožujak...