Datum objave: 22. veljače, 2019.
Netko će možda reći da sam opsjednut crnim mislima kada sam prije dvije kolumne pisao o prijateljima iz studentskih dana koji su umrli ili tragično stradali, a sada se prisjećam svojih profesora s Filozofskog fakulteta koji su napustl ovaj svijet, ali u određenim godinama to je, rekao bih, neizbježno, normalno. Smrt jezikoslovca Marka Samardžije, profesora zagrebačkog Filozofskog fakulteta, rođenog u Vođincima, podsjetila me na žalosnu činjenicu da je i nekoliko mojih profesora umrlo, a ostavili su na mene, kao studenta, a i poslije, dubok trag. Možda je utješno što su svi umrli u poznim godinama i stigli su ostvariti sve svoje životne i znanstvene planove...
Dobar je i ceker
Nedavno je objavljen dnevnik polonista Zdravka Malića, profesora koji mi je predavao poljsku književnost, u koju je bio zaljubljen do kraja i o kojoj je znao sve i to prenosio na studente, u mom slučaju prilično uspješno. Umro je još 1997., u Cavtatu, na odmoru. Nešto sam prtljao oko prevođenja poezije s poljskog pa sam skupio hrabrosti i zamolio ga da pregleda što sam napravio. Jedno popodne smo u kafeu obližnjeg hotela Internacional, pušeći jednu na drugu i ispijajući kavu na kavu, nekoliko sati razgovarali, zapravo, više je on govorio nego ja i kao iskusan prevoditelj dao mi neprocjenjive savjete. Ljeti sam na desetak dana odlazio u Poljsku na usavršavanje jezika, a on mi je davao potvrdu da studiram poljski, koju bih ovjerio u tadašnjem poljskom konzulatu na Gvozdu i nisam morao na ulasku u Poljsku mijenjati njemačke marke prema službenom tečaju pa si tamo sa sto maraka mogao desetak dana udobno živjeti, putovati, posjećivati bolje restorane i počastiti koju dziewczynu herbatem. Kada sam jednom došao po potvrdu, pitao me idem li sam, a kada sam mu rekao da sam prošlog ljeta išao s djevojkom, a ove idem sam, rekao mi je: “Pametno, ići s djevojkom u Poljsku isto je kao ići s paraćinskim štofovima u London.” Imao je pravo...Profesor Ivan Slamnig umro je u srpnju 2001. i ne znam nijednog studenta Komparativne koji ga ne cijeni i ne voli, jer on je jednostavno bio drag čovjek, načitan, duhovit kao svi pametni ljudi i skroman. Knjige i papire nije nosio u ruksaku ili kakvoj torbi preko ramena kakve su bile popularne 70-ih, već u običnoj torbi za tržnicu i trgovinu, jer njemu nije trebalo ništa izvana što bi nevježe uvjeravalo da je veliki književnik, prevoditelj, teoretičar književnosti, istinski komparatist i domoljub u vrijeme kada to nije bilo unosno zanimanje.
Što je film
Prije 17 godina umro je Miroslav Beker, profesor na Komparativnoj kod kojega sam imao nekoliko kolegija i na kraju diplomirao s temom “Pouzdani i nepouzdani pripovjedač”. Ostao mi je u lijepoj uspomeni upravo na diplomskom kada sam odgovarao, prilično mucavo, na izvučena tri pitanja i već pomislio da sam pao kada me, pogledavši na sat jer je imao nešto zakazano, upitao “je li dovoljno vrlo dobar?”. Bio sam zaista tužan kada sam u novinama pročitao da je blagi profesor Beker umro.Najveći hrvatski filmolog. koji je navodno nebrojeno puta gledao Wellesova “Građanina Kanea” i izbrojio koliko je kadrova, koliko su dugi, koliko je koji glumac izgovorio teksta i sve ostalo, dr. Ante Peterlić, umro je 2007., desetak dana prije mog 52. rođendana. Kod njega sam slušao, mislim, tri kolegija iz filmologije, i dva semestra sam mu bio demonstrator i za to primao mjesečno ne znam koliko dinara, ali za taj si novac mogao kupiti koju knjigu i počastiti se u boljem restoranu. Po pitanju demonstrature samo smo jednom razgovarali, kada nam je rekao neka se među kolegama raspitujemo koje im literature nedostaje i neka mu to javimo, a on će se pobrinuti da se nabavi za fakultetsku knjižnicu. Njegova je definicija filma bila jednostavna i zauvijek mi je ostala u sjećanju i prema njoj, zapravo, ocjenjujem filmove. Prema Peterliću, film je priča ispričana jezikom filma.Nedavno, prije dvije godine, umro je Mirko Tomasović, čije kolegije nisam upisivao jer su bili o poeziji, baroku, romantizmu, što me tada nije previše zanimalo, ali sam slušao predavanja iz opće svjetske književnosti u “sedmici”. Kada sam počeo studirati, on je bio mladi asistent, tek na početku znanstvene i sveučilišne karijere, a poslije je otišao u mirovinu i napustio ovaj svijet. Ponekad pomislim da je “tamo gore” više pametnih nego ovdje dolje...