Studentski dani, uz one školske, sigurno su najljepši u životu svakog čovjeka, a prijateljstva skovana u tim danima, naravno uz ona u ratu, sigurno su najčvršća i najdugovječnija. Možda baš stoga vijesti koje nam dolaze, najčešće, iz daleka, o smrti prijatelja iz studentskih dana, ozbiljno nas pogode.
Tako je i tragična smrt Đure Vanđure prije nekoliko dana u njegovu stanu u Zagrebu, gdje se ugušio u požaru, pobudila kod mene sjećanja na studentske dane jer smo se krajem 70-ih družili na Filozofskom fakultetu na studiju komparativne književnosti. On je, naime, uz povijest umjetnosti studirao i komparativnu književnost i na tim predavanjima i seminarima smo se sretali, iako nismo bilo posebno bliski.

Više smo se zbližili u redakciji časopisa studenata komparativne književnost zvanom K, u radnoj sobi Maje Hribar Ožegović, profesorice koja je predavala teatrološke kolegije, gdje nisam bio član redakcije, ali sam se tamo muvao pa sam se tu zatekao i kada se redakcija fotografirala za naslovnicu za broj koji je iz tiska izišao 1980. u svibnju, upravo u vrijeme kada je umro Josip Broz Tito, pa je urednik, inače po vokaciji pjesnik, a poslije će biti novčarski mešetar Zagrebačke burze, prije izlaska iz tiska morao ubaciti stranicu na kojoj je velikim crvenim slovima pisalo ‘‘josip broz tito Doviđenja, druže moj, doviđenja Zdravo druže!‘‘, upravo tako, malim slovima ime umrlog predsjednika, bio je to, valjda, tihi prosvjed urednika...
Đuro Vanđura grafički je opremio časopis i napisao nekoliko teorijskih tekstova iz područja umjetnosti, a meni su objavili nekoliko pjesama prevedenih s poljskog (pod B mi je bio poljski) i nekoliko nadobudnih prikaza upravo objavljenih knjiga u kojima sam mudrovao, kako to već biva kod studenata kojima nitko nije ravan. I danas se smijem kada ih ponovo čitam, a komentare moje kćeri i sina bolje i ne spominjati...
Osim susreta u redakciji, ponekad bismo se sreli nakon redakcijskog sastanka, u opuštenoj atmosferi u obližnjoj krčmi gdje je bilo omiljeno okupljalište i studenata, a bogme i nekih profesora Filozofskog fakulteta. Nije bio baš za gemište ili pivo, popio bi, koliko sam shvatio, više reda radi, ali je volio pričati i bilo je nešto u tome što bi govorio da bi među prvima otišao s hrpom knjiga ispod miške.

Nedavno je umro i Sead Begović, pjesnik i teoretičar poezije, s kojim sam također prijateljevao u studentskim danima, a on je bio sušta suprotnost Đuri Vanđuri. Boem i pjesnik, bilo bi ga najjednostavnije opisati. Iako nisam ljubitelj poezije, volio sam (a možda je tu pridonijela i atmosfera) slušati kada bi mi Pod starim krovovima ili u Blatu ili na ulici na putu do tramvaja govorio svoje stihove i gestikulirajući, s vremena na vrijeme me pogledao značajno u oči praveći dramatsku stanku.
Prije više od deset godina u novinama sam pročitao kako je u Savi u Zagrebu pronađeno tijelo Zorana Devidea. To me šokiralo jer sa Zoranom sam bio dobar i sretali se na predavanjima na komparativnoj. Svakodnevno smo se družili, iako smo imali sasvim različite nazore pa on, koliko se sjećam, nikada nije bio ni u Pakracu, ni Blatu ni Pod starim krovovima. Predavao je na nekoj srednjoj školi kraj Zagreba i bio je nježna duša pa se, nažalost, potpuno slažem s njegovim ocem, uvaženim matematičarem, akademikom i japanologom, Vladimirom Devideom koji je, nakon pronalaska tijela nakon duge potrage, rekao gorku istinu ‘‘Bojim se da se moj Zoran ubio...‘‘. Bilo je ugodno s njim razgovarati, posebice o njemačkoj književnosti, gdje je bio potpuno "kod kuće", ali ni razgovori o politici nisu mu bili strani pa smo, primjerice, na stepenicama ispred Filozofskog razgovarali o deklaraciji o hrvatskom jeziku, na istom mjestu gdje mi je kolega, iz jednog mjesta kraj Slavonskog Broda, pokazao jedan primjerak Deklaracije s potpisima, među kojima i onim Miroslava Krleže, ali i nekih profesora s našeg fakulteta. Jedino Zorana nisam smio sresti kada bih išao na ispit, jer, utuvio sam si u glavu, donosio mi je nesreću...