Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Već 140 godina Vinkovcima tutnje vlakovi
Datum objave: 26. listopada, 2018.

Evo već, 140 godina, tvrde povjesničari, od 1878. vinkovačkim željezničkim kolodvorom tutnje vlakovi, doduše sada osjetno manje nego prije tridesetak godina, ali i dalje je najstariji europski grad najveće željezničko čvorište u nas. Nije daleko od istine da je vinkovački kolodvor označio život i ostavio traga u brojnim generacijama Vinkovčana i kada mi stariji pričamo mladeži o dogodovštinama s kolodvora, slušaju nas s nevjericom i iz njihova pogleda se točno može pročitati – “ma je, baš je tako bilo, farbaj nekog drugog”.

Vinkovački Mestre
Kolodvor smo zvali stanica ili od milja štajga i gotovo svaki izlazak u grad, nakon šetnje korzom, odlaska u kino ili u neki od restorana (poslije će biti kafići), završavao bi obilaskom štajge, posebice ljeti kada bi u predvorju, čekaonicama (je, mladeži vinkovačka – nije bila samo jedna čekaonica), restoranu i peronima bila neopisiva gužva, a radilo je istovremeno i po šest šaltera za prodaju karata. Za Vinkovce su znali milijuni Turaka, Bugara i Grka (da ne spominjem Makedonce, Srbe i ostale) koji su radili u Njemačkoj ili Francuskoj i za blagdane bi putovali kući s velikom prtljagom ili se vraćali na posao jer je njihov vlak, bio on Orijent ili Simplon expres ili kakav brzi za Thesaaloniki i Ankaru, sigurno zastao barem na desetak minuta u gradu čije su ime dobro upamtili iako nisu imali pojma kako izgledaju njegove ulice niti su ikada bili dalje od kolodvora. Tada su taksisti imali puno posla i rijetko bi pristali nekoga voziti na odredišta u gradu već su pikirali Bosance, tako smo zvali one iz Orašja, Brčkog ili sela oko tih mjesta, jer što je njima dati 100 maraka da ga taxi zajedno s mnoštvom prtljage odveze u njegovo selo do kućnog praga. Sjećam se umirovljenog policajca koji je “divlje” taksirao i dolazio bi samo u vrijeme kada dolaze vlakovi s Bosancima, a parkirao se malo dalje od legalnih taksista i oni mu nisu smjeli prigovoriti niti ga namlatiti jer tko će protiv narodne milicije...Vinkovačkim kolodvorom, kažu statistike, u najbolja vremena svake bi četiri minute protutnjao vlak, expresni, poslovni, brzi, putnički ili teretni, i svi su stali na nekom od tri perona. To je bilo jedino mjesto gdje je svaki vlak stao i kada si tada išao u Zagreb, nisi morao gledati u red vožnje kada ti kreće vlak jer kad god dođeš, uz kraće čekanje, stići ćeš na neki od vlakova.Nova kolodvorska zgrada sagrađena je 1965. i svečano ju je otvorio tadašnji visoki dužnosnik Veljko Vlahović, a nalikuje na kolodvor Mestre u Veneciji. Na štajgi je uvijek bilo nečega zanimljivog pa nije čudo što smo tamo stalno “visili” očekujući da će nam se dogoditi nešto zanimljivo.
Avantura i Gitanes
Sjećam se ja i starog kolodvora, 100-200 metara istočnije, pred kojim su stajali fijakeri i jedini taksi, Fiat svijetlo zelene boje, kojim je u livreji i visokim čizmama upravljao Miloš, a auto je parkirao u garaži dvije kuće od mene na današnjem Runjaninovim trgu, gdje je danas kafić i autopraonica. U sjećanju mi je i pod hola starog kolodvora popločen izlizanim, sjajnim zelenim pločicama, i automat za vaganje, koji je servisirao tatin prijatelj pa me jednom poveo sa sobom i tada sam bio jako važan kada sam mu dodao kartice kojima je punio automat.Bilo je tu i prilike za ljubavne avanture jer mnogi iz Subotice, na putu na more ili s mora, u Vinkovcima moraju presjedati i zadržati se koji sat. Subotičanke su, tko zna zašto, bile na glasu da ih je lako osvojiti! Uvijek je u društvu bio i sin nekog od 4000 tadašnjih vinkovačkih željezničara koji je znao gdje stoje vagoni koji će se prikačiti i tu bi s novom prijateljicom na pomoćnom kolosijeku čekali polazak...Bilo je živopisnih likova u restoranu pa smo jednom upoznali Brčanca koji je tvrdio da je scenograf u čuvenom pariškom Moulin Rougeu i nudio nas vraški ljutim cigaretama Gitanes, o kojima smo samo iz filmova znali da postoje. Pilio nas je dva sata pričom kako je dobio zadatak na scenu postaviti pravi zrakoplov, što je, navodno, i uspio, potkrepljujući sve i izrescima iz novina i fotografijama na kojima u mnoštvu prepoznajemo i našeg ponosnog Brčanca. Naravno, pozvao nas je da mu budemo gosti kada dođemo u Pariz i da će nas upoznati s plesačicama!