Datum objave: 12. listopada, 2018.
Otkada je prije nešto više od mjesec dana vukovarski gradonačelnik Ivan
Penava prvi put spomenuo i najavio održavanje prosvjeda 13. listopada u njegovu
gradu, počela je burna rasprava koja svjedoči o raskolu u hrvatskom društvu,
posebice među hrvatskim braniteljima i veteranskim udrugama, pa i udrugama
invalida. Iako ekstremna desnica "prognozira" kako će to biti "veličanstveni
skup", "najveći do sada", pitanje je tko će ove subote zaista doći u Vukovar i
odazvati se Penavinu i Josićevu pozivu jer će u sebi morati prelomiti – osobni
stav prema prosvjedu ili stranačka stega. Nemam dokaza, ali imam dojam kako je
Penavi sada žao što se istrčao i pozvao na prosvjed jer sada kao da je izgubio
"kajase iz ruku" i kao da svim tim oko prosvjeda upravlja netko drugi pa više ne
istupa javno o subotnjem događaju kao da se boji pitanja, a i posljednja
tiskovna pred sam događaj protekla je uz upozorenje kako nema novinarskih
pitanja, pa neka to shvati kako tko hoće.
"Istočni" prosvjedi
Nisu ovo prvi prosvjedi u
Vukovaru, a, vjerojatno, ni posljednji. Prije nekoliko godina u Vukovaru se
prosvjedovalo razbijanjem dvojezičnih ploča, ali to su bili više prosvjedi
protiv tadašnje SDP-ovske "nenarodne" vlasti i zdravog razuma nego stvarne
opasnosti, kako su vikali Josić i njegovi istomišljenici, od "srpske okupacije
hrvatskog Vukovara". Prosvjedi su trajali u valovima - kako vlast stavi nove
ploče, ovi branitelji "hrvatskog Vukovara" čekiće u ruke, oca kojemu su dva sina
ubijena na ramena pa udri... I tako dok nije došla nova vlast, ali, čini se, ni
ona ne paše vukovarskim junacima.
Bilo je na istoku Hrvatske još velikih
prosvjeda, poput onih kada su razočarani poljoprivrednici višekratno blokirali
prometnice i za "narodne" i "nenarodne" vlasti – istom su žestinom prosvjedovali
protiv Čobankovića kao i Tihomira Jakovine.
Bilo je na istoku i štrajkova
glađu, ali, hvala dragom Bogu, ni jedan štrajkaš nije išao do kraja, što svojom
voljom što zbog toga što je prokazan da u potaji ipak koristi vitamine. "Dobro
je, mislila sam da stvrano ne jede ništa, ali dobro, bar vitamine uzima", rekla
je Kata Šoljić kada je posjetila jednog osječkog štrajkaša glađu.
Prvi
vukovarski prosvjed, koliko me sjećanje služi, zbio se negdje početkom studenoga
1991., dva tjedna prije konačnog pada Vukovara, kada je legendarni ratni
izvjestitelj Siniša Glavašević, ogrčen što mu na Hrvatskom radiju novinari i
urednici koji su poslije sami sebe proglasili "ratnim izvjestiteljima" iz
sigurnosti Prisavlja, i taj status danas ima 400 ili 500 djelatnika HRT-a, krate
izvješća iz grada u potpunom okruženju, prosvjedovao neslanjem izvješća. Netko
je uveo embargo na vijesti iz Vukovara i propuštao samo ono što ne uznemirava
previše hrvatsku javnost.
Izgubljena oklada
Tih su dana Mile Dedaković Jastreb
i njegov pomoćnik Nikola Toth Fenix, prema mojem skromnom mišljenju
najzaslužniji za jedinstvenu taktiku obrane Vukovara zahvaljujući kojoj se grad
uspješno branio sve dok je imao čime se braniti, sazvali tiskovnu konferenciju.
Održana je u garderobi vinkovačkog hotela Slavonija kao najsigurnijem mjestu jer
u medijima je netko, mimo odobrenja zapovjednika, objavio da je Lužac pao, a
srpske vojne i paravojne snage predvođene Arkanom izbile na Dunav i praktički
podijelile Vukovar i onemogućile komunikaciju vukovarskih branitelja s jednog
kraja grada na drugi, od Mitnice do Borova naselja i Trpinjske ceste.
I ta
je tiskovna bila svojevrsni prosvjed protiv vlasti u Zagrebu koja ne šalje pomoć
na istok. Jastreb i Fenix su nakon pressice pozvali nas nekoliko novinara u
separe hotela na večeru. "Gospodine, mi tražimo dijelove za mercedes, a oni
šalju dijelove za fiću, eto takva je danas situacija, ali vi u svojim novinama
to ne smijete objaviti", rekao mi je Jastreb kada smo već prešli na gemište, a
on potezao mineralnu iz boce. Nadobudan i naivan, rekao sam da će moje novine to
objaviti i ponudio okladu o večeru. Naravno, okladu sam izgubio, ali nikada
nisam platio tu večeru jer više nije bilo prilike.
Eto, kada se hoće, uvijek
se može naći neki zgodan razlog za prosvjedovanje. Samo treba htjeti, a to oni
koji najavljuju dolazak autobusima u subotu u Vukovar dobro znaju, samo šteta
što s toliko žara nisu hitali u Vukovar 13. listopada 1991., možda bi danas sve
bilo drugačije...