Ratni rujan u Vinkovcima bio je, možda, i najgori mjesec te 1991. i Vinkovčani ga pamte po dva važna događaja – jedan je ulio nadu kako ćemo ipak na kraju pobijediti mrskog okupatora i domaće izdajnike, a drugi je tragičan za građanske Vinkovce kakvi su još od negdje 20-ih godina prošlog stoljeća, u što se svatko dobronamjeran može uvjeriti pogledavši fotografije grada od prije, evo, skoro 100 godina.

Vinkovci su bili pod stalnom topničkom kanonadom od 19. srpnja, kada je na tržnicu pala prva granata, a nedugo potom nove su pale u dvorište Brodske imovne općine, da bi artiljerci iz Mirkovaca narihtali nišanske sprave i uputili nekoliko preciznih pogodaka na zgradu i oko zgrade Općine, ali i policije, tik uz nju. Gotovo svakodnevne uzbune tjerale su Vinkovčane u skloništa i trpjeli su mine i rakete ispaljene ne samo iz Mirkovaca i susjedne šume Jankovačka dubrava već i s gradske periferije, iz kasarne gdje je zapovjednik bio neki Đorđević, mislim da mu je ime Dragiša. Poznavao sam ga jer su me 80-ih često pozivali u, kako se to tada zvalo, rezervu, danas se to zove pričuva. Razgovarao sam nekoliko puta s tim Đorđevićem i nikada ne bih rekao da je takav zlotvor, kadar zapovjediti tenkovima i minobacačima da udaraju po gradu u kojemu je, u vojnoj zgradi nedaleko od moje kuće, živio s obitelji.


Negdje sredinom rujna ozbiljno je zaprijetio da će sravniti grad sa zemljom, kako se izrazio, zbog nekih rezervista i vojnika (uglavnom Mađara, Albanaca, Bosanaca) koji su se opametili i shvatili gdje su i zašto došli pa su se predali ZNG-u sa željom da ih se pusti njihovim kućama. Savjetovao je direktoru vinkovačke bolnice da pozove sve liječnike "jer bit će puno posla". Napokon, u drugoj polovici rujna dogovoreno je da vojska napusti vojarnu s dijelom naoružanja. Vidio sam tada u koloni, osim oklopnjaka, vojnih kamiona i pinzgauera, i osobna vozila u kojima su bili vinkovački Srbi koji su se sklonili kod vojske, a među njima i kolega novinar.
Sredinom rujna, vjerojatno namjerno, s više projektila pogođena je zgrada Gradske knjižnice i čitaonice u Zvonimirovoj, tik uz Veliko kino, i izgorjelo je 85 tisuća knjižnih svezaka, više od 1200 časopisa, zbirka dijafilmova i fonoteka, ali i origalni rukopisi naših zavičajnika, među kojima kompletna rukopisna ostavština Josipa Kozarca, Vladimira Kovačića i Joze Ivakića te djelomično Ivana Kozarca, a to je nenadoknadiv gubitak. Knjige se mogu kupiti i obnoviti fond, što je ubrzo i učinjeno, ali rukopisi nikada. Stravični prizori izgorjelih knjiga i polica ovjekovječenih na fotografijama i videosnimcima obišli su svijet svjedočeći o ovom kulturocidu.

I danas vidim staru knjižnicu. Ulazilo se iz dvorišta prelazeći nekoliko stepenica do ulaznih vrata na boku južnoga krila. U sjećanju mi je ostala tepih-staza koja se protezala hodnikom od ulaza do vrata ureda ravnateljice. Pri kraju hodnika, s desne strane bila su velika bijela dvokrilna vrata kroz koja se ulazilo u posudbeni odjel koji je mirisao na knjige iako su neki govorili da je to više miris prašine. Ne znam za druge, ali meni je taj miris bio ugodan. U toj velikoj prostoriji nalazila se i lijepa kaljeva peć iza stola gdje je knjižničarka primala i zaduživala knjige tako što bi iz posuđene knjige izvadila karticu, upisala datum posudbe (poslije će to biti žig s datumom) i stavila je u "košuljicu" člana knjižnice. Uvijek bih bio uzbuđen ako je knjižničarka bila moja bivša učiteljica hrvatskog, ali me ona nije prepoznavala ili joj nije bilo važno što je pred njom bivši učenik. Sjećam se kako sam kao klinac s nestrpljenjem odlazio kući s novoposuđenim knjigama i odmah ih počeo čitati – Junaci Pavlove ulice, Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu, Dr. Doolitle... No, Kekec mi je, primjerice, bio jako blesav. Kao srednjoškolac, a posebice kao student, najviše sam volio ići u studijski odjel, desno od ove glavne prostorije gdje su uza zidove bile visoke, masivne police s knjigama koje koriste učenici ili studenti za maturalne, seminarske ili diplomske radove. Najvrjednije knjige bile su u posebnoj ustakljenoj vitrini.

Rado sam dolazio u "novu" knjižnicu u Gundulićevoj, a rado ću dolaziti i u ovu koja će se uskoro, kako su obećali gradski oci, početi graditi, dakako, ako to doživim...