Ofucana je fraza kako je nekada nešto bilo onako, a sada je ovako; uglavnom sve je nekada bilo drugačije, nekada bolje, nekada gore – kako već gledamo na stvari. Tako je i s Vinkovačkim jesenima, koje su u punom zamahu i približavaju se vrhuncu u petak, subotu i nedjelju.

Nitko ne može tvrditi da je nekada bilo sve bolje nego danas jer bilo je i prije dobrih, ali i loših poteza organizatora, kao što i danas toga ima samo što je danas sve pod "budnim okom" dežurnih kritičara dok se ranije nije smjelo kritizirati nešto što država radi "za radni narod i poštenu inteligenciju". Danas, u demokraciji, a nju smo sami odabrali, svatko ima pravo na svoje mišljenje i javno ga izreći bez obzira na to koliko ono bilo pametno. Eto, ovih se dana jedan portal, čiji je pokretač osoba koja je u novijoj povijesti hrvatskog novinarstva napravila najviše na snižavanju kriterija u novinarstvu čije posljedice osjećamo svakodnevno, okomio na plakat 53. Vinkovačkih jeseni na kojemu dječak u narodnoj nošnji pije nešto iz fraklića, a mudrac s tog portala shvatio je kako je dječak iz fraklića potegao rakiju. Normalan bi čovjek valjda ipak prvo pomislio da dječarac pije kakav sok.


Teško se odlučiti koja je priredba Vinkovačkih jeseni najbolja, najatraktivnija, jer ukusi su različiti i nekome je nešto najbolje – nekome svečanost otvaranja, nekome Folklorne večer, nekome hip-hop dan, Smotra izvornog folklora, Slavonski sokak, mimohod sudionika ili neka od brojnih popratnih događaja. No mnogima je u lijepom sjećanju ostalo nešto čega više nema – subotnje večeri na poljoprivrednom dobru Žankovac, gdje su se okupljali konjogojci i pripremali za nedjeljni mimohod, gdje će se ulicama Vinkovaca voziti u svečano ukrašenim zapregama ili jahati na čelu mimohoda. Dosta sam priča čuo o izuzetnoj atmosferi koja vlada na Žankovcu uoči mimohoda, a u to sam se i uvjerio kada sam se tamo i našao s društvom. Naravno, atmosfera je najbolja iza 22 ili 23 sata, kada su Šokci na vrhuncu veselja i kada naručuju pjesme od tamburaša. Tada bi s bocama vina ili rakije odlazili u staje kod svojih konja, milovali bi ih, češkali između ušiju i timarili govoreći im u uho nešto što ja nisam mogao razumijeti već samo oni i njihovi ljubimci. Tu bi nazdravljali konjima koji su mirno jeli zob i sijeno, a neki od vlasnika bi se zaletio u hrpe sijena i slame i zalegao sa svojim konjem. Poslije bi se vratio u salu i nastavio s veseljem, doduše, s nešto slamki u kosi i na odjeći. Čuo sam puno o vinkovačkom liječniku, danas pokojnom, koji je bio pravi veseljak i obvezno dolazio na Žankovac na proslavu s konjogojcima, ali sam ga jedini put vidio "u elementu" kada sam i sam bio prvi i jedini put na Žankovcu. Uvjerio sam se da priče o njemu nisu nimalo pretjerane.



Od prije nekoliko dana moguće je na internetu zaviriti u 53 godine dugu povijest Vinkovačkih jeseni na adresi vinkovacke-jeseni.topoteka.net i doznati puno toga zanimljivoga što nam dosad nije bilo poznato. Tu je, kažu, više od 300 dokumenata - od fotografija do pisama, zahtjeva, odluka i priopćenja. Zanimljivo je, primjerice, pismo Rade Šerbedžije iz druge polovice 60-ih, kada su Vinkovačke jeseni tek krenule, gdje zahvaljuje organizatorima što su ga pozvali na svečanost otvorenja i obećaje da će sigurno doći. Tu su mnogi zahtjevi tadašnjim dobrostojećim poduzećima za sponzorstvo, a i pismo akademika Dubravka Jelčića iz rujna 1968., gdje se obraća s "Poštovani druže Šuša", najavljuje svoj dolazak u vezi s organizacijom izložbe u Knjižnici "onim jutarnjim ekspresom koji polazi iz Zagreba u 3 ujutro" i moli da mu se osigura smještaj "a idealno bi bilo, ako je moguće, da budem sam (jer uvijek imam nekakva loša iskustva sa svojim slučajnim šlafkolegama)". Zanimljive su i brojne fotografije na kojima prepoznajemo ljude od kojih mnogi odavno više nisu među živima, priredbe poput "Partizansko veče", gdje su generali evocirali uspomene iz rata, a bilo je, kako fotografije svjedoče, folkloraša iz Leskovca i trubača, valjda iz Dragačeva.