Kako se približava kraj radnom tjednu, sve više mislim na subotu, koja je za mene kao nekakav mali praznik i cijelog dana se osjećam praznički. Dobro, ajde, ni petak nije loš, pa ni četvrtak predvečer, a srijeda je kao uvod u početak iščekivanja vikenda. Utorak i ponedjeljak nas zaokupljaju poslom pa i ne mislimo na zabavu, a kraj tjedna je daleko... Nedjelja kao nedjelja, najčešće sjetna, pomalo tužna jer je iza nas subota, a ispred ponedjeljak i još ako je u ponedjeljak ujutro kiša, zaželim se pokriti dekom preko glave i praviti se da ne postojim.

U načelu, vrijeme, bilo tmurno ili vedro, ne utječe na moje raspoloženje, ali utječe razmišljanje o suboti pa nekako lakše sve prebrodim jer subota je ono svjetlo na kraju tunela koje političari već godinama spominju, a ono stoji li stoji na istom mjestu i ni makac...
Dakle, kada bi me netko upitao koji mi je dan u tjednu najdraži, odmah bih rekao da je to subota. Ne zato što je početak vikenda kada se ne radi, jer u novinarstvu nema slobodnih dana, blagdana, svetka i petka pa sam već naviknut ne ići, primjerice, na doček Nove godine jer 1. valja raditi. No subota mi je uvijek bila nekako svečana i subotom se osjećam blagdanski, pa čak i kada valja ići na teren ne pada mi teško jer subotom je i teren nekako opušten i lako odradiv. Nedjeljni tereni su nešto drugo – najčešće su to tragedije koje ne biraju vrijeme...

Mladi možda ne znaju da se nekada radilo i subotom, doduše, radno vrijeme je bilo skraćeno (ako se mogla tako organizirati proizvodnja) pa su naši roditelji dolazili kući već iza podneva. I škola je radila skraćeno jer su satovi bili kraći pa je druga smjena išla kući već u rano popodne, a i predmeti nisu bili oni "najopasniji" već oni lakši poput likovnog, glazbenog ili tehničkog. Subotom se išlo i na kratke školske izlete, na Sopot, Dirov brijeg ili negdje drugdje u blizini grada. Subotom se išlo u školu još u prvoj polovici ‘70-ih kada sam gulio srednjoškolske klupe i ostao mi je u sjećanju povratak iz škole popodne dok s nestrpljenjem iščekujemo košarkaške utakmice na televiziji jer tada je košarka bila jako popularna, popularnija nego danas, a i košarkaši su, čini mi se, bili bolji. Subota je, naravno, bila rezervirana za izlaske i provod. Prvo bi došli na korzo, naslonili se na zid, najčešće kraj Borova, ili bi sjeli na onu izbočinu podno izloga i čekali, ne znam što, ali pretpostavljam da će nam se dogoditi nešto uzbudljivo jer subota navečer u gradu je već sama po sebi bila uzbudljiv događaj. Nakon gledanja onih koji su šetali korzom i nakon što bi i sami prošli nekoliko krugova, otišli bi u kino ili na ples u Omladinski ili Oficirski, a kako smo odrastali, više bi se odlučivali na izlaske u prve kafiće kojih je sredinom ‘70-ih bilo samo nekoliko. Oni koji su imali prijatelje s automobilom odlazili su nakon korza u motel Kunjevce, u Dalj u tada čuveni disco Medison ili na ćevape u Orašje.


Već neko vrijeme mi je ritual predvečernja subotnja šetnja Nazorovom preko mosta do Hrvatinićeve i novoga mosta do benzinske pumpe po cigaru pa ili Boškovićevom do kružnoga toka i Jelačićevom do centra ili Gupčevom i Istarskom do Jelačićeve pa preko Korza i Zvonimirovom do Gajeve i Trga Josipa Runjanina. Tada često, ili pred crkvom ili po gradskim ulicama u veseloj i bučnoj koloni gdje čajo regulira promet, vidim svatove, nekada i ljude koje poznajem ili njihovu djecu. I ja sam se ženio u subotu popodne, a toga dana prijepodne sam do 13 sati uredno bio na poslu!
No bilo je i ružnih događaja subotom. Primjerice, 14. rujna 1991., bila je subota i zatekao sam se na kirbaju u Donjem Novom Selu, a toga je dana počela opća ofenziva na Vukovar, što se itekako osjetilo i u Vinkovcima, ali i na cijeloj bosutskoj bojišnici.
Jedne subote u srpnju 1989. navečer umro je i moj otac. Predvečer toga dana bio sam kod njega u bolnici i već me nije prepoznavao, a nedugo potom, oko 21 sat, javili su nam da je umro. Kada se to dogodi u subotnje veče, koje je kao predodređeno za lijepe događaje, tragičnost trenutka dobiva na snazi.