Dok gledam pulske brodograditelje koji štrajkaju jer nisu dobili plaće, prisjetim se nekadašnjih štrajkova koje sam pratio, od onih prvih u drugoj polovici 80-ih pa sve do stvaranja nove države jer tada, jelte, više nije bilo razloga za štrakove koji su uvijek bili upreni protiv nenarodnih vlasti.

Mislim da mi je prvi štrajk s kojeg sam izvještavao bio kada su "obustavili rad" prosvjedujući valjda isto zbog plaće kao danas škverani, radnici vinkovačkog Komunalca, tvrke koja je bila, a i danas je, zadužena za odvoz smeća i održavanje čistoće ulica. Obustave rada organizirali su i nadgledali sindikalisti ali tada su sindikalisti bili poltroni direktora i igrali su kako gazda svira i jedino su ih u poduzećima voljeli jer su osiguravali povoljno zimnicu, polutke, organizirali izlete za 1. maj i doček Nove godine u restoranu poduzeća uz glazbu samih radnika, za tu prigodu odjevenih u uštirkane bijele košulje s uskom kravatom, crna odijela i šimi cipele. U drugoj polovici 80-ih malo je olabavila komunistička stega jer su bili svjesni kako se približava kraj pa se nisu previše svađali s narodom znajući da bi to netko mogao u prevratu zapamtiti. A prevrati su, kažu iskusni, najgori i glavu izgubiš u trenu. Na to nije mislio jedan Vinkovčanin (nazovimo ga Kole), pred sam prevrat predsjednik jedne Mjesne zajednice kada je na pitanje stanovnika Bosutske ulice kada će biti asfaltirana njihova ulica, autorativno odgovorio: Dok sam ja precednik Mesne zajednice, neće se ustašama asfaltirati ulica!. U toj ulici je, pojasnimo, živjelo puno Hercegovaca. Tako je Kole odmah dan nakon izbora pobjegao u Vojvodinu, ali se nakon nekoliko godina vratio i ponekad bih ga vidio i sjetio se te zgode zbog koje je mogao ostati bez glave.


No, vratimo se štrajkovima ili obustavama rada, kako su se nazivale jer štrajka se u bezdušnom kapitalizmu gdje je eksploatacija čovjeka po čovjeku, dok je u socijalmu obrnuto i obustavom rada se prosvjeduje, ali umjereno. Sjećam se vinkovačkog čistača ulica kada je gotov kroz suze rekao „i ja bih volio da mogu dati svojem djetetu dinar za kiflu u školi“. Tada sam shvatio kako ima siromašnih ljudi koji nemaju za osnovne potrebe, ali se tada o njima nije pisalo. Tek poslije smo pisali priče o siromašnima nazivajući ih „tople ljudske priče“. Od početka rada u novinarstvu bio sam na strani onih koji su slabiji, progonjeni, iskorištavani, koji su tek pokušavali iznijeti svoju viziju i ideje kako bi svijet trebao izgledati i bili su odlučni na izborima pridobiti glasače pa u prevratu nisam morao strahovati da će mi netko pronaći nešto kompromitirajuće. Bilo je kolega koji su u trku "presvlačili dres" i na prvim slobodnim izborima bili kandidat komunista, a već na sljedećim su zastupali nacionalne ili čak nacionalističke ideje. Takvi obično ne ostanu dugo u novinarstvu jer to je, kvragu, takav je posao da svi, koji to žele, vide kakav si i koje te ideje nose.
Sat-dva nakon što je onaj vinkovački čistač izrekao onu rečenicu koja me potresla, nazvao me na fiksni telefon, tada još nije bilo mobitela, sindikalist i upitao mogu li neposlati tekst o štrajku, a ja sam mu na brzinu slagao kako sam već poslao tekst i više se ne može zaustaviti.
Drugi veliki štrajk kojega pamtim je bio u prijevozniku Poletu kada su se vozači i kondukteri zabarakadirali u upravu zgradu na početku Jelačićeve gdje je danas Policijska postaja Vinkovci i Markušica (zašto i Markušica, nemojte me pitati, ali znam da policajci imaju logičan odgovor). Rodbina im je pomoću konopca doturala hranu i odjeću na kat, a mi novinari smo s posebnom pozornošću promatrali milicijske specijalce koji su bili u pripravnosti i čekali naredbu jer imali su iskustva s takvim prosvjedima na Kosovu u rudniku Stari trg gdje su pokazali nepotrebnu brutalnost.
Poslije su prosvjedovali i prosvjetni radnici, ali to je bio više politički nego socijalni prosvjed i vodili su ga ljudi koji će biti vrlo aktivni u obrani Domovine, ali o tome, možda, drugom prilikom.