Sada kada smo osvojili nogometnu vicešampionsku titulu, kada smo veličanstveno dočekali Vatrene kako Zagreb još nije vidio i kada smo onima koji misle da samo oni imaju pravo na ljubav prema Domovini i da svi osim njih nisu željeli slobodnu i neovisnu Hrvatsku i pobjede Dalićeve vrste, kada je uljuđena Hrvatska pokazala kako se slavi i da Domovini treba nešto dati, a ne samo od nje tražiti i grabiti, i kada smo više od mjesec dana vadili mast istočnim susjedima, a da toga nismo bili niti svjesni, niti smo na to obraćali pozornost, vrijeme je za ramišljanje o odlasku na more.

Za Slavonce to je oduvijek bio krupan događaj na koji smo se tjednima pripremali, materijalno i duhovno, rekli bi, više psihički, jer tamo gdje odlazimo nešto je drugačiji život nego u nas. Danima prije, pričalo se o odlasku, a nakon povratka opet se danima prepričavalo što se doživjelo što su s posebnom pozornošću slušali oni koji su se tek pripremali za odlazak na ljetovanje.
Kada pomislim na more prva asocijacija mi je miris mora navečer i buka, tipično mediteranska, u uskim splitskim ulicama i na tržnici. Potom se sjetim večernjih šetnji, odlaska na sladoled, ćevapčića na terasi gdje je tlo posuto sitnim kamenčićima i povratka kod tetke u, za nas djecu, već kasni sat drijemajući na tatinom ramenu. U sjećanju su mi ostale večernje šetnje starim dijelom Splita gdje je tetka imala stan sa zajedničkom kuhinjom i kupaonicom i nisu bile rijetke svađe, a tetka bi govorila "Ona Bračkulja!". U šetnji bih zastajao pred trgovinom glazbala, jer u Vinkovcima nismo imali takvu trgovinu, a očarale su me trube, saksofoni, flaute i klarineti i njihove kutije s crvenim ili zlatnim baršunom iznutra.
Za moju generaciju rođenu desetak godina nakon 2. velikog rata kada je bilo još općeg poslijeratnog siromaštva, polupraznih trgovina, ponegdje i "točkica", sporih i neredovitih, ali zato neudobnih vlakova, odlazak na ljetovanje bio je poseban doživljaj. Ne mogu ocijeniti je li se prije, mislim na prije 30 ili 40 godina, više odlazilo na more nego danas, ali me ne bi iznenadilo da jest, bar kada je o kontinentalnom dijelu Hrvatske riječ, jer smo tada svi bili podjednako siromašni (osim onih najviših državnih i političkih dužnosnika za koje su bili posebni magazini u kojima su mogli kupovati samo odabrani).

Mi iz Vinkovaca i iz drugih slavonskih mjesta, na more smo vlakom kretali predvečer da bi ujutro bili na svojim odredištima. Kao klinac najčešće bih ljetovao u Splitu, jer bi tetka bratića poslala vlakom iz Splita u Vinkovce, a mi bismo ga preuzeli od konduktera zajedno s torbom i limenkom sa slanim ribicama i salatom od hobotnice u maslinovom ulju. Zavidio sam mu na tim putovanjima, jer su mi se činila velikom avanturom, a nisi pred nosom mame i tate. Kod nas bi ostao mjesec dana pa bi roditelji, brat i ja odlazili u Split, vratiti bratića kući i ljetovali. Na dan putovanja bi se svađali hoće li nam baka ispeći ili ispohati piletinu, jer je Splićanin bio za pečeno, a mi za pohano. Kada bi vlak krenuo, već kod Vrpolja osjetili smo glad i navalili na piletinu, paradajze i paprike iz metalne kutije u kakvima se držala hrana na izletima.
Pamtim i parnjaču koja je vukla kompoziciju koja nas je vozila preko Bosne, pa bismo imali potpuno garava lica kada bismo prolazili kroz tunel, a mi na otvorenim prozorima i takvi garavi sličili smo na Ala Jolsona. To je nama djeci bilo jako smiješno, a roditelji su šizili. Branili su nam na otvorenom prozoru gledati prema lokomotivi, jer su od nje letjele iskre koje su mogle upasti u oko. Poslije su došle dizelke i električne lokomotive, ali mi smo svejedno kretali na more predvečer. Jednom su me stavili da spavam u kupeu iznad sjedala gdje se stavlja prtljaga.
Kao klinac nisam posebno primjećivao ljepotu našeg mora i mislio sam da svako more izgleda lijepo kao naše, ali kada sam kao student krajem 70-ih putovao Poljskom i došao čak na sjever u Gdanjsk i vidio Baltičko more, shvatio sam da je naše najljepše na svijetu.