Uvijek sredinom svibnja, gledajući maturante i maturantske ludorije u Vinkovcima, prisjetim se što smo mi radili u njihovim godinama i u prvi mah zaključim kako mi nismo bili takvi, no, sjetim se, vraga nismo bili, bili smo možda i gori, barem mi maturanti iz prve polovice 70-ih, samo što naše ludovanje nije bilo toliko javno kao danas. Danas se norijade organiziraju pa se ponegdje zaplešu quadrilla i šokačko kolo, a potom bude koncert lokalnih bendova i uobičajene maturantske ludorije, što je i red jer samo jednom se u životu maturira. U naše vrijeme morali smo se snalaziti sami, a to se najčešće svodilo na opijanje, vikanje koje su neki nazivali pjevanjem i bacanje bilježnica u Bosut. Zadnjega dana nastave svatko donese nešto od pića, onaj konjak, onaj amaro, kruškovac ili domaću rakiju i nakon zadnjega školskog zvona svatko si je pronašao kakvo skrovito mjesto i sa svojim društvom uživao.

Većina maturanata danas, a i u moje vrijeme, nevična je alkoholu i iskustvo će steći godinama redovitog i sustavnog treninga pa se ne obaziru na prvo pravilo u pijenju alkohola – ne miješaj pića, pogotovo ne pivo s vinom ili s onim slatkastim pićima poput kruškovca ili pelinkovca koji znaju “prevarit”, a tu pogrešku najčešće čine maturanti pa ih zato gledamo kako nemoćno leže na travi ili ispovraćani bauljaju prema kući roditeljima, koji sigurno jedva čekaju da ih takve vide. Miješanje pića skupo je koštalo i moga prijatelja iz srednje škole, nažalost danas pokojnog, Ivana iz Vođinaca, odličnog i marljivog učenika koji ne samo da do tada gotovo ništa nije popio nego nije ni pušio. Popivši gutljaj-dva rakije, pa malo veći gutljaj vina ili piva, pa zalivši to pelinkovcem, Ivanu je pozlilo, i da ne dužim - završio je na Hitnoj na ispumpavanju, ali tamo kod klupe uz Bosut ostala je pila koju je kupio za oca prije škole. Kada su njegovi prijatelji navečer došli kući i ocu rekli kako je Ivanu malo pozlilo i prenoćit će u bolnici, otac je mirno upitao: “A gdje je pila?”

Danas se ne mogu sjetiti zašto, ali nisam bio s prijateljima iz škole na opijanju već sam popodne nekud krenuo u grad i putem sreo kolegu iz razreda s povraćotinom na čelu!? Razmišljao sam kako je to uspio i zaključio da mu je pozlilo u ležećem stanju na leđima pa se olakšao ne mijenjajući položaj.

Mislim da su danas maturalne večeri bez roditelja, možda i bez profesora, ispravite me ako nisam u pravu, ali tako je bilo kod moje djece pa nemam ni jednu fotku s maturalne večeri kao što to imaju moji roditelji. Tada je bilo uobičajeno da su djevojke u najsvečanijim toaletama, a većina dečki prvi bi put odjenula odijelo i kravatu. Tako sam i ja prvi put obukao odijelo, sjećam se, tamnoplavo, koje je, ne znam zašto, šivano po mjeri jer je baka tako htjela i platila. Umjesto kravate, imao sam leptir-mašnu. I za slikanje za tablon koji se stavlja u izlog u centru grada nagovorio sam prijatelje da svi imamo leptir-mašne pa su za slikanje stavljali moju. Maturalnu večer imali smo jednog petka u sali hotela Central, a svirali su nam Milky Way, koji se i danas povremeno okupe i sviraju za nostalgičare moje generacije.

Najbolje je bilo nakon ponoći, kada odu roditelji. Sjećam se da smo se onako supijani zagrlili usred dvorane i zapjevali neku od onih benignih domoljubnih pjesama o banu Jelačiću i vili Velebita. U sredinu kruga stao je krupni profesor Ivan, Hercegovac, dobar čovjek koji nam je govorio mudrosti na francuskom i prerano umro, i, pjevajući s nama, ispod oka gledao tko pjeva, a tko ne. Svakoga tko je pjevao pogledao je u oči, nasmiješio se, značajno podigao obrvu i namignuo. To je bilo u proljeće 1974. i nitko nas nije uhitio zbog pjevanja nacionalističkih pjesama, kao što se neki danas vole graditi žrtvama. Poslije smo, kakav je bio običaj, otišli na kolodvor, ali se detalja ne sjećam...