Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Prisjetih se ekshumacije masovne grobnice
Datum objave: 11. svibnja, 2018.

Gotovo sam zaboravio, ali spletom niza raznoraznih okolnosti sjetih se kako su krajem travnja prije točno 20 godina, 28. travnja 1998. započele ekshumacije žrtava iz masovne grobnice na vukovarskom groblju. Tada se govorilo kako je to najveća masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata.

938 žrtava

Cijeli taj prizor izgledao nam je nestvarno jer mnogima od nas koji smo stajali na rubu jednog od desetak rovova, sa po stotinjak posmrtnih ostataka u svakome, uredno položenih u plastične vreće s oznakama JA, nije bilo jasno da se ovakvo što može događati u zadnjem desetljeću prije novog milenija. Do tada sam već nazočio mnogim ekshumacijama i gotovo sam naviknuo na mučne prizore, ali na vukovarskom groblju me dojmilo što je sve bilo morbidno organizirano vojnički precizno pa su rovovi iskopani u savršenom redu, sivomaslinaste vreće uredno složene, a ne kao u drugim jamama gdje su posmrtni ostaci bili izmješani i, često, nekompletni jer su preseljeni iz primarnih grobnica kako bi se zavarao trag zločina. Kada bi patolog razrezao vreću, ukazalo bi se, najčešće, mumificirano tijelo na čijem se licu čak mogao vidjeti i osjetiti posljednji bolni jauk...

U tim je rovovima ekshumirano 938 žrtava pronađenih širom Vukovara nakon pada grada, u dvorištima, vrtovima, srušenim kućama, a bilo je tu i ubijenih nakon pada grada... U prikupljanju mrtvih radili su, najčešće, Hrvati ostali u svojim domovima nakon okupacije grada ili su bili zarobljeni prije nego što su vukovarski branitelji ispalili posljednju minu, tromblon ili zolju kao primjerice, kolega vukovarski novinar Petar Brozović. Radne grupe su radile, kako to voli reći vojska koja je tih dana imala vlast u Vukovaru, na sanaciji terena. To prevedeno na jezik normalnog čovjeka znači uklanjanje ljudskih trupala i životinjskih strvina koji su bili razbacani posvud ili pokopani plitko u zemlju jer kako pod granatama u Vukovaru 90 dana nije bila ničega ljudskoga, pa se ni umrli nisu mogli ljudski pokapati.

Četrnaest subota

Sva pronađena trupla odvožena su u Ciglanu, iza Veleporometovih hangara gdje su patolozi iz Srbije, tijela obducirali, fotografirali, zabilježili potrebne podatke za identifikaciju i načinili one famozne protokole koje je Hrvatska godinama grčevito tražila od Beograda, a čemu imamo zahvaliti što je veliki dio ubijenih i poginulih, identificiran.

Potom su žrtve stavili u plastične mrkozelene vreće s identifikacijskim oznakama i položili ih u rovove koje su bageri iskopali u pravilnom nizu sve po Pravilu službe JA.

Stojeći na rubu otkopanih grobnica na mjestu gdje su danas oni bijeli križevi poredani u skladnu simetriju pa s koje god ih strane gledaš, red je besprijekoran, vidjeli smo i nekog Bekića, čuo sam, predratnog nastavnika tjelesnog u nekoj vukovarskoj školi. I on je stajao na rubu rova i zamišljeno gledao dolje, ali za razliku od nas kojima su se tko zna kakve misli rojile, njemu je kroz glavu prolazila samo jedna misao – pitao se zašto je on bio na istom tom mjestu i u zimu prije devet godina?!

On je, kako nam je netko prišapnuo, sudjelovao u pokapanju i Grujićevoj je ekipi pokazao točno mjesto gdje su grobnice i time posvjedočio kako je među onima koji su svojom voljom ostali u Vukovaru i nakon 18. studenog, bilo i ljudi u kojima je ostalo makar malo ljudskosti. Kada sam mu prišao i upitao ga želi li ispričati kako je to na ovom mjestu bilo prije devet godina, samo je pogledao u smjeru odakle je dolazio glas, spustio pogled, okrenuo se i otišao. To mu je bio drugi pametan potez tih dana.

Ustaljenim ritmom žrtve su početkom tjedna iskapali, srijedom i četvrtkom identificirali, a subotom je bio pokop po 40, 50, 60 ili više žrtava uz sve vojne i crkvene počasti. I tako četrnaest subota zaredom na vukovarskom groblju prije točno 20 godina.