Kolumne
S vinkovačkog kibicfenstera Piše: Miroslav Flego
Nisu svi Srbi kao Vučić, Vulin, Dačić, Šešelj...
Datum objave: 27. travnja, 2018.

Možda nije potrebno reći kako nisu svi Srbi kao Aleksandar Vučić, koji besramno laže kada se opravdava za ono što je radio 90-ih, kao Aleksandar Vulin, koji prosipa žuč na Hrvatsku kako bi se što više ulizao svom novom šefu, kao Ivica Dačić, koji zaboravlja kako je aktivno, doduše propagandom, sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, kao Vojislav Šešelj, kojemu nije bilo dovoljno što je Hrvate proganjao po Hrvatskoj već je sastavljao popise za progon i po Srbiji, dakle, unatoč ovima, ima i razumnih Srba. Neke poznajem osobno, za neke sam čuo, a za neke sam se uvjerio kako se srame onoga što su neki Srbi radili tobože u njihovo ime.

Zastave

Zato posebno skidam kapu onima koji su stali u obranu svoje napadnute domovine jer to je bio njihov izbor (Hrvatima to nije bio izbor već časna dužnost i obveza), a mogli su se pokupiti i otići negdje gdje nema rata ili pridružiti se “svojima”.

Poznavao sam Branislava Đurića iz Bršadina koji se oženio u Nuštar i kada se zaratilo, kada su počele granate padati, pa i iz njegova Bršadina, nije ni sekunde dvojio već se javio u obranu Nuštra, gdje je proveo cijeli rat. Poslije je bio u profesionalnoj vojsci kao vozač do umirovljenja, i umro je vjerojatno od posljedica rata.

Nakon masakra naših policajaca u Borovu Selu 2. svibnja 1991. prodavač na Ininoj benzinskoj crpki u Ulici bana Jelačića, Miroslav Ćirić, napisao je pjesmu o tom tragičnom događaju, gdje se jasno stavio protiv zla, a i dok god se moglo, radio je na svojoj crpki sto pedeset metara od crte prema Mirkovcima. Bio je skroman i nije volio što ga zbog toga hvale jer je držao kako je takva njegova reakcija normalna, ljudska.

Radu Leskovca upoznao sam u godinama mirne rentegracije kada sam svakodnevno bio u Vukovaru, gdje se svaki dan događalo nešto zanimljivo i važno. Ne sjećam se točno kako smo se upoznali, ali često sam dolazio u njegov ured u nekoj staroj zgradi u središtu Vukovara ispred koje su uvijek stajale hrvatska i srpska zastava. Uzgred, srpska je uvijek bila nova, a hrvatska ofucana od vjetra i kiše. “Ovi tvoji mi malo-malo skinu srpsku pa moram kupiti novu, a hrvatska dugo stoji”, objasnio mi je jednom. Puno smo pričali o ratu i osjetio sam kako je doživio katarzu i razumno govori o sili kojoj je pripadao i razaranjima koja su bila iza nas.

Tko je kriv

Pokazao sam mu poznatu fotografiju gdje “oslobodioci” pjevaju onu morbidnu pjesmi o mesu, salati i Slobi i upitao poznaje li koga i jesu li to domaći Srbi pa me uvjeravao kako su to dragovoljci iz Srbije. Uporno mi je objašnjavao kako su za Ovčaru krivi Hadžić i domaći, vukovarski Srbi, i JNA je bila nemoćna bilo što učiniti, a i pričao o lažnim vijestima koje je lansirao u javnost kao ratni ministar, ili što već, informiranja i propagande.

Odvjetnika Jovana Ajdukovića upoznao sam slučajno u Vinkovcima dok je bio skupštinski zastupnik, nakon što je pročitao neki moj tekst koji mu se svidio. Često smo se čuli, ponekad i sastali, i o njemu sam stekao dojam kako nije ona vrsta Srba koji stalno trube o svojoj zanemarenosti od vlasti i traže ćirilicu. Da su svi Srbi kao što je Ajduković, uvjeren sam, ne bi bilo rata. On je prvi domaći srpski političar koji je položio cvijeće kod spomenika vukovarskim žrtvama na vukovarskom groblju na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i rekao kako je Hrvatska njegova domovina u kojoj živi, za razliku od nekih, sa svojom obitelji. Kada trebam izjavu razumnog Srbina, javim se Ajdukoviću.

Nemojte me shvatiti krivo, rado bih ja razgovarao i s Vučićem, Vulinom, Dačićem, pogotovo s osuđenim i “odležanim” ratnim zločincem Šešeljom, i puno toga bih ih pitao jer me baš živo zanima kako oni, onako u četiri oka, objašnjavaju svoju ulogu u onom paklu koji smo prošli.