Iskreno sam se obradovao kada sam čuo da će Glagoljaška, prometna ulica u središtu grada s mnoštvom lokala, biti uređena, uredit će nogostupe i parkirališni prostor, a još više me obuzela radost kada sam početkom tjedna ugledao bagere kako uklanjaju stari ispucali asfalt i oštećena betonska “saća” kojim su bila popločena parkirališna mjesta. Uvedena je i posebna regulacija prometa jer će se uređenje obaviti u tri faze, pa će dio po dio ulice biti zatvoren za promet, a za 15. lipnja gradski oci predviđaju kraj radova i to me posebno veseli jer Glagoljaška, meni jedna od najdražih ulica, zaslužuje da bude lijepa.

Puno toga me veže uz ovu ulicu od najmanjih nogu. Do uspostave suvremene hrvatske države zvala se Ulica Ive Lole Ribara, a ranije Frankopanska, Križna i Švabića sokak, i pamtim na početku s desne strane lokal s izlogom u kojemu je rasla prava vinova loza i u jesen rodila grožđem, iznad kojega je bila lijepo izrađena glava konja u boji na kojoj je uvijek bila oprema za konjsku glavu jer tu je bila remenarska radnja. Osim rodne kuće Josipa Runjanina, ishitrilca hrvatske himne, i prve zgrade vinkovačke knjižnice na uglu Glagoljaške i Gundulićeve gdje danas vježbaju folkloraši Šumara, tu je i dvokatnica iz sredine prošloga stoljeća gdje danas vozači dolaze kada za brisačima svoga automobila zateknu opomenu ili kaznu nadzornika parkirališta! Ovdje je nekada bila prometna policija, a Rade Šerbedžija u svojim biografskim zapisima opisuje kako je njegov otac, Dane, u toj zgradi radio - tu bilo sjedište Udbe. Meni je ta zgrada ostala u sjećanju kada sam 19. srpnja 1991. malo prije podneva uletio u haustor jer je u blizini palo nekoliko mina ispaljenih iz Mirkovaca - toga dana Vinkovci su bili prvi put napadnuti minobacačkim projektilima, što će sljedećih mjeseci biti vinkovačka svakodnevica. Nikada prije ni poslije nisam tako brzo došao do male županijske vijećnice, gdje je svakoga dana točno u podne bila pressica o zbivanjima protekla 24 sata. Tu odmah do male je i velika vijećnica, u kojoj sam se nekoliko godina ranije vjenčao, a sada iz Mirkovaca ispaljuju projektile oko toga mjesta! Često su granate prekidale pressicu pa bi se, vojno rečeno, prebacili na rezervni položaj u protuatomsko sklonište, tu odmah vrata lijevo. Često smo za topničkih napada odlazili u protuatomsko sklonište ili, uglavnom predvečer, kako bi došli do zanimljivih informacija jer tu je bio Centar za obavješćivanje i tu su se slijevale sve informacije o svemu što se događalo na istoku Slavonije, gdje se pucalo i gdje su prolazila vozila JNA.

Ovom ulicom je prolazila motoutrka sa startom i ciljem na korzu ispred gimnazije, a kada bi motoristi izašli u Dugu (tada Ulica JNA), trkač Vinkovčanin pozdravljao bi svoje poznanike uz trkalište ograđeno balama slame i autogumama – eto, koje su to brzine bile!

U ovoj ulici pamtim tri ubojstva – jedno u kući na kraju ulice kod nekadašnjeg restorana Ruža, gdje smo slavili godišnjicu mature i ostali prevareni od kolege, a dva na početku iza Privredne banke, kada je kao na filmu tip svojim automobilom zagradio drugi, izašao i upucao pištoljem vozača zbog nekog ranijeg sukoba, a u kafiću s narodnjacima nazvanom, sasvim neprimjereno, po velikom engleskom dramatiku, prije nekoliko godina na Uskrsni ponedjeljak prijatelj je ubio prijatelja tko zna zašto.

U ovoj je ulici i kafić Saloon, gdje sam rado zalazio zbog dobroga društva, rasprava o, primjerice, tome je li uspješna obrana sedmerca rukometnog golmana više sreća ili njegova umješnost, i uvijek ugodne atomosfere. Danas su tu izvrsne komorne glazbene rock-večeri petkom ili subotom, a prošlogodišnji tulum za Vinkovačke jeseni ostao mi je najljepšoj uspomeni. Jel' sada jasno zašto ova priča o Glagoljaškoj?