Datum objave: 23. ožujka, 2018.
Zahvaljujući kazališnom zaljubljeniku Himzi Nuhanoviću, a kako vidimo posljednjih godina uspješno tu ljubav prenosi i na mlađeg sina Slavena, Vukovarsko-srijemska županija bar dva puta godišnje postaje središte kulturnih zbivanja od općeg nacionalnog značenja. Nuhanovići, naime, organiziraju u ožujku Lutkarsko proljeće, koje se ove godine održava 23. put, a u svibnju će biti jubilarni, 25. Festival glumca i u te dane u svih pet vukovarsko-srijemskih gradova, većini općina i sela održavaju se lutkarske i kazališne predstave, i za mnoga od tih mjesta ti su događaji jedini kulturni događaji tijekom cijele godine.
Vuk i Tito
Kada sam neki dan pred Hrvatskim domom u Vukovaru malo prije početka svečanosti otvorenja 23. Lutkarskog proljeća ugledao kolonice mališana iz vukovarskih dječjih vrtića kako veselo, u redu, u parovima, držeći se za ručice i slušajući što im teta govori, sjetio sam se svog prvog odlaska u kazalište na lutkarsku predstavu. Za razliku od ovih mališana, kojima to vjerojatno nije prvi posjet lutkarskoj predstavi, kao klinac (sad je li to bilo u vrtićkoj dobi ili sam već bio školarac nižih razreda, ne mogu se točno sjetiti, ali sigurno je bilo prije pet i nešto više desetljeća) bio sam uplašen kada smo, isto tako držeći se za ruke, u kolonici dolazili u vinkovačko kazalište. Tada još nisu bili izmišljeni oni povezani kolutovi za koje se mališani drže.
Nekoliko dana prije, u vrtiću ili školi, najavili su nam posjet kazalištu i mi smo bili jako sretni, ne toliko zbog kazališnog i umjetničkog doživljaja koji ćemo tamo apsorbirati, nego više stoga što ćemo prošetati gradom ili izgubiti koji sat od nastave. No ja sam bio zabrinut jer najavljena je lutkarska predstava o Crvenkapici, gdje se pojavljuje i vuk i nisam mogao zamisliti kako će prikazati vuka, nego sam mislio da će dovesti pravog, onog iz šume, kojega smo prepariranog vidjeli u hodniku muzeja na prvom katu. I tako sam strahovao dok se nije pojavio strašni vuk, a ja shvatio kako ovaj nije opasan i da je zapravo lutak. Bila je to nedoumica slična onoj kada sam kao klinac prvi put išao u Beograd i bio jako zabrinut: što ako u gradu vidimo druga Titu, a zamišljao sam ga kao nekoga u kaputu sa šeširom kako s aktovkom pod rukom žuri na posao. Jako sam bio zabrinut i pitao sam se treba li ga pozdraviti ili ne jer svi ga poznamo iako on ne zna tko smo mi...
Najbolje na istok
Gledajući mališane kako sa zanimanjem prate predstavu i kako glasno reagiraju na ono što se događa na pozornici, navijaju i odgovaraju na pitanja lutaka, shvatio sam kako su današnja djeca u odnosu prema nama u njihovoj dobi prije pola i više stoljeća puno pametnija jer od najmanjih nogu okružena su tehnologijom koja nama nije bila dostupna i koja ih priprema za životne izazove koje oni prihvaćaju spremniji nego mi u njihovoj dobi. Zato nitko od njih nije dolazio na predstavu u strahu, kao ja nekada, jer znaju kako idu zabaviti se, nasmijati lutkama nalik na one iz njihove mašte.
No vratimo se nakratko Nuhanovićima i njihovoj misiji dovođenja lutkara i glumaca na istok Slavonije i Hrvatske. Najistočnija županija već je 25 godina mjesto gdje gledatelji mogu vidjeti godišnji presjek kazališne produkcije, najbolje nastalo na daskama i dovodeći glumce na ovaj, njihov festival, kažu, jedini gdje je glumac i njegova igra u prvom planu, Nuhanovići odašilju znakovitu poruku. Poruku kako Slavoniju ne treba gledati samo kroz nepovoljne statistike koje ovaj kraj Lijepe Naše svrstava uvijek na dno razvijenosti i po visini plaća, i na vrh prema broju nezaposlenih i odseljenih u potrazi za boljim životom koji je prečesto daleko od kuće.
Zato i oni mališani s pravom razdragani dolaze na lutkarsku predstavu jer znaju da će nazočiti nečemu važnom i nesvakidašnjem, što može iz mašte prijeći u stvarnost.