Upijajući bar dio onoga što su mediji, naši i njihovi, pisali proteklih dana za posjeta srpskog predsjednika Zagrebu i hrvatskim predjelima oko Zagreba gdje živi srpska nacionalna zajednica, shvatio sam dvije, zapravo, tri stvari.

Nije onako kako misliš da je, nego je onako kako kažu političke elite, pa kad kažu treba obnoviti prugu Zagreb-Beograd, treba ju obnoviti bez obzira na to što smo mi u Vinkovcima živjeli u uvjerenju kako je ona već obnovljena. Drugo, shvatio sam da političari lažu gledajući te u oči, a da ne trepnu, i treće, više usput, doznajem kako u selima oko Vojnića, Vrginmosta i još ponegdje gdje žive Srbi ljudi žive bez struje. Zgrozio sam se da netko na početku 21. stoljeća živi bez struje, (vodu i kanalizaciju nisu spominjali jer se valjda podrazumijeva da je nema ako nema struje) i zamislio kakav je to uopće život ako nemaš prekidač kojim ćeš upaliti svjetlo, utičnicu u koju ćeš priključiti televizor, štednjak, hladnjak, radioaparat, nego čitati uz svijeću i petrolejku i lijegati s prvim mrakom s kokošima. Nikola Tesla se vjerojatno prevrće u grobu kada do njega dopru vijesti iz starog kraja i da može hulio bi do nebesa.

Prema mom mišljenju, najveći krivac što u tim selima nema struje je Milorad Pupovac, Stanimirović, Horvat i kako se sve ne zovu predstavnici srpskog naroda u Hrvatskoj koji šilje kako nemaju table ispisane ćirilicom, ali struju ne spominju. Valjda da bi imali “goriva” za grintanje protiv vlasti, jer što će prigovarati ako dobiju struju? Ne sjećam se da je išta dogovoreno u vezi sa strujom u razgovorima hrvatskih i srpskih dužnosnika, ali zato je dogovoreno da će obnoviti željezničku prugu Zagreb-Beograd.

Dva dana ranije, da me Tarik Filipović u “Potjeri” upitao je li obnovljena ta pruga, ja bih kao iz topa rekao da je. Jer, osobno sam prije desetak ili koliko godina nazočio proslavi završetka radova na dionici Tovarnik-Vinkovci na vinkovačkom željezničkom kolodvoru gdje je svirao Matej Meštrović, a program vodila Barbara Kolar.

Više puta su nas EU kontrolori vodili na trasu kako bismo vidjeli što se radi i uvijek smo bili ugodno iznenađeni kada bismo umjesto tmurnih željezničkih postaja ugledali uređena stajališta kakva smo vidjeli u filmovima. Tada smo prvi put vidjeli da izvođači moraju o svom trošku popraviti sve nedostatke koje su uočili nadzornici. Sve je plaćao EU te je najavljen nastavak dalje prema Novskoj, pa sam do neki dan živio u uvjerenju kako su radovi završeni odavno. Jedino me nije iznenadilo kada sam čuo da od Šida do Beograda nije ni jedan čavao za prag zamijenjen i da komšije tek trebaju obnoviti svoj dio pruge. Puno puta sam čitao tragikomične napise na njihovim portalima kako vlakovi kod njih voze 20 km/h, kašnjenja se računaju u satima, SŽ ima gubitke na milijarde, a neki vlakovi i ne dođu na odredište. Ako sam dobro shvatio, komšije nam se sada udvaraju da zajedno iskamčimo novac, i to 250 milijuna eura za rekonstrukciju pruge Šid-Beograd.

Dobro, ajde, nije mi bilo veliko čuđenje ono drugo saznanje, tj. da političari lažu. Lagati i gledati te ravno u oči, a da i ne zamucaju, mogu samo političari i tu se ne razlikuju oni koji su sudjelovali u okupaciji neke zemlje i oni koji su se u tim zemljama branili. Eto, primjerice, taj Vučić, gledao je u hrvatske novinare i lagao, svjesno lagao kako u Glini nije spominjao “Veliku Srbiju”. Lagao je tako vješto da je naivnima izgledalo kako je zaista nevin optužen samo zato što je Srbin. Naša šarmantna predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, bar je šarmantno lagala kada je rekla da nije spominjala političke marginalce i za sve napade na nju optužila, naravno, novinare koji su je, jelte, krivo interpretirali, a i imaju tu manu da nisu kao političari pa lažu, već bezočno govore i objavljuju istinu, pa i kad je ona ružna.