Moram priznati da mi je bilo odmah lakše kada sam čuo da je vukovarski branitelj Petar Janjić Tromblon odustao od nakane organiziranja stotine brodica s ratnim veteranima koji će, kada to neće, eto, hrvatska Vlada, vojska, policija i vatrogasci, obraniti naše, hrvatsko, more u Savudrijskoj vali od krvožednih nasrtaja do zuba naoružanih Slovenaca.

Već sam zamišljao kako stotinu čamaca, koje u vukovarskom kraju zovu čikl ili čikla, patroliraju Savudrijskom valom načičkani hrvatskim veteranima u odorama koje su nosili u ratu, a u miru dobro dođu za svinjokolju, koji namrgođeno, ali odlučno, gledaju prema mrskom neprijatelju iz Dežele koji se, shvativši kako se s ovima iz čiklova nije igrati, povlače prema Piranskom zaljevu, ili gdje već.

Pukovnik Tromblon je priznao kako nema više snage organizirati ni regatu koja bi mirno prosvjedovala, što je bila najnovija opcija veteranske intervencije čiklovima, a kamoli organizirati skupine koje bi učinile ono što hrvatska Vlada neće ili ne smije, a to je potjerati Slovence iz dijela hrvatskog mora koji Janezi svojataju na temelju arbitražne odluke koja je, kako Hrvati tvrde, donesena nakon otkrivenog korupcijskog skandala u kojemu je slovenska strana imala ulogu. Nisam ratoboran, više sam pacifistički tip koji se grozi uniforme, vojske, oružja, pucnjave, ratovanja, pa nije bilo sretnijeg čovjeka od mene kada sam negdje u srpnju 1991. u Centru za obavješćivanje, pola u šali rekao tadašnjem sekretaru za obranu Josipu Pečiju neka se slučajno ne zabuni i pošalje mi mobilizacijski poziv jer tamo na bojišnici gdje mene metnu četnici će prolaziti kao na korzu. Utješio me i odgovorio kako ne moram brinuti jer imam radnu obvezu u novinama za koje sam tada radio.

Mogao sam se tada klinčiti i navaljivati da mi da pušku i ja odoh na front prema Mirkovcima ili u Malu Bosnu, ali nisam jer tko zna kakvi su propisi, možda moja želja za odlaskom na front ima prednost nad radnom obvezom.

Dobro, sad ovo možda nema veze s Tromblonovom namjeravanom akcijom obrane hrvatskog mora, ali tko zna, možda je i Tromblon razmišljao kao ja u ljeto 91. pa mu nije teško palo, dapače, bio je sretan što za svoju akciju nije naišao na širu potporu onih, ako se ne varam, preko tisuću braniteljskih udruga, pa je mogao najavljivati prosvjednu regatu jer je znao da je neće biti. No, ostat će u memoriji hrvatskog naroda kao onaj tko je pokušao zaštititi državne interese na dijelu mora, a i to se ubraja u domoljublje, doduše, bez ozbiljnijeg pokrića. Čudim se ipak da vukovarski branitelj, koji je krvario na Sajmištu u borbama prsa o prsa, nije odmah shvatio kako je njegova ideja zaštite ono par četvornih kilometara bljutave vode gdje ni ribe nema baš u izobilju, prihvaćena u javnosti s dozom, ajde recimo, neodobravanja.

U prvi mah smo pomislili da Tromblon ide tamo sa svojom ekipom ratovati, otjerati neprijatelja s našeg mora, a moglo se pretpostaviti da i s druge strane ima kakav Tromblon koji drži da je “meja tukaj” pa smo u strahu iščekivali što će se dogoditi. Kada su vidjeli da je Tromblon “dotjerao cara do duvara”, dakle do zida preko kojega se ne može dalje, oglasio se i ministar branitelja, ali i braniteljske udruge, i u glas ga preklinjali da odustane od nakane jer ipak ovo je 21. stoljeće, postoje zakoni, propisi i bolji običaji koji nalažu razgovor, a ne silu, pregovarati, a ne ratovati.

Simptomatično je da se Vlada ni riječju nije očitovala o ovome, ali i time je odaslala poruku koju je pročitao svatko na svoj način. Ja sam ju, primjerice, protumačio ovako – nije danas nitko tako nerazborit da će se ići tući zbog nečega što se može dobiti razgovorom jer, ruku na srce, taj dio mora ostat će gdje je milijunima godina bio, samo će se mijenjati oni na obali.