Dok slušam na lokalnom radiju pozive na doček Nove godine u restorane, kafiće ili klubove, uz napomenu kako je u cijenu uključena neograničena konzumacija jela i pića, prisjetih se svojih dočeka Nove godine, a bilo ih je puno. Najčešće neorganizirano u svom domu, kao klinac, u formativnim godinama, kao momak, pa i kao ozbiljan obiteljski čovjek u najboljim godinama koje traju i do danas.

Kao klinac stanovao sam odmah uz mehaničku radionicu gdje je otac radio pa sam nazočio svim fazama priprema dočeka u radničkom restoranu, kakav je tada, prije pola stoljeća bio običaj. Jelku, koja se tada zvala bor, kitili su vatom, kuglicama, prskalicama i salonskim bombonima u sjajnom omotu, žene su bile odjevene u suknje i komplete izrađene posebno za ovu prigodu, a nosit će se i za Dan žena, imale su tapirane frizure ili punđu kakvu je nosila drugarica Jovanka. Muškarci su odjenuli tamna odijela, bijele štirkane košulje, kravate s malim čvorom koji bi se iza ponoći razvezao, a na nogama šimi-cipele, ponekad i lakirane. Iznenadilo bi me kada bih ugledao tokara u svečanom odijelu kako lupa po bubnjevima, vozača kamiona koji spretno mijenja tonove na saksafonu, električara za gitarom, skladištara koji uzme mikrofon i zapjeva kao Frank Sinatra. Iza ponoći bi bilo najveselije i kada bi se plesač zanio i u žaru plesnih pirueta pao i oborio bor pa su Fredu Astairu morali pomagati da se osovi na noge moleći ga neka malo odmori za stolom, što bi ovaj bespogovorno prihvatio okrenuvši na eks već natočeni špricer.

Za to vrijeme bio sam s djecom roditeljevih prijatelja u našoj kući, najčešće u spavaćoj sobi, a ja bih im pokazivao poklone koje sam dobio od Djeda Mraza, kako smo tada zvali starca s bijelom bradom koji je došao izdaleka, a sada se zove Djed Božićnjak. Sjećam se kada sam dobio kompoziciju vlaka na navijanje i prugu koju si mogao kombinirati pa bi lokomotiva i vagoni zavijali lijevo ili desno, a ja sam od kutije za cipele napravio tunel kojemu su se svi divili, a ja najviše.

U formativnoj dobi volio sam za doček gledati televiziju jer iza ponoći bi bilo dva ili tri filma zaredom, što na tadašnoj televiziji nije bilo uobičajeno preko godine. Do pola noći i odbrojavanja unazad od 10 do 0 i gromkim čestitanjem Nove godine bio je zabavni program koji je najčešće režirao Anton Marti, a u program su se uključivale i druge televizije iz glavnih gradova republika. Zabavljao bi nas kvartet Studio pjevajući od zagorskih do starogradskih pjesama, skečeve i glazbene brojeve izvodili su Četiri M i komičarka Nela Eržišnik, čiji će mi sin poslije biti urednik, pjevali su Beti Jurković, Gabi Novak, Ivo Robić, Marko Novosel, Marjana Deržaj, Majda Sepe, Lola Novaković, Dušan Jakšić, Dragan Stojnić, koji je na rubovima usana uvijek imao nešto bijelo, a dirigirali su Nikica i Stipica Kalođera, Žarko Černjul ili Bojan Adamič, Slovenac za kojega se pričalo da ima svoj privatni avion. Bilo je i mladih pjevača poput Arsena Dedića ili Zvonka Špišića... No ne sjećam se da je bilo tamburaša jer oni su, valjda bili za kavanu. Bilo je to vrijeme kada bi brat odlazio na doček s društvom i rekao “vidimo se nagodinu”, a ja to nisam razumio.

Kao srednjoškolac imao sam nekoliko neuspjelih dočeka. Prijatelj je osigurao stan i roditelji mi dali izlazak do 2, a ja sam, kada sam doznao da je 2,15 sati, rekao djevojci da moram ići – odjenuo se i otišao. Jednom sam, jer nisu došli svi koji su trebali doći, cijelu noć preslušavao tri dupla albuma Johna Lee Hookera i zavolio blues.

Iako skoro svake godine planiram doći na vinkovački trg na doček, nije mi to nikad uspjelo jer tko će me nakon večere prije ponoći istjerati u hladnu, maglovitu noć. Radije bih gledao TV mijenjajući kanale ili na kompu nalazio pjesme koje mi se tog trenutka sviđaju, a oko tebe toplo...