Na nedavnom obilježavanju 28. godišnjice osnutka HDZ-a u Vinkovcima, gdje sam susreo stare prijatelje, od kojih neke uopće ne viđam osim na tim godišnjicama, nazočnima se obratio i aktualni vinkovački gradonačelnik Ivan Bosančić, koji je u vrijeme tog događaja bio devetogodišnji dječarac. Cijenim gradonačelnika Bosančića i znamo se godinama, još dok je bio izvan politike, u gospodarstvu, i uvijek smo dobro surađivali, ali se s jednom njegovom izjavom ne slažem i to ću mu objasniti prvi put kada se sretnemo, bude li vremena, prilike i mjesta. Naime, tada je rekao, otprilike, kako moramo učiniti sve da spriječimo odlazak mladih iz Hrvatske ili je možda rekao ublaženo kako zajednicu i život trebamo urediti tako da mladi nemaju razloga za odlazak. No poanta je da mladi i školovani ne bi trebali odlaziti iz Hrvatske, a ja mislim da je to krivo razmišljanje. Mislim da bi država i lokalna zajednica trebale više poraditi na tome da se stvore takvi uvjeti da taj mladi stručnjak poželi vratiti se odakle je otišao kada, recimo, u Vinkovcima, bude slobodnih radnih mjesta, kada budu plaće tolike da od njih možeš pristojno živjeti, kada bez grča u želucu možeš razmišljati o braku i djeci, a ne da kao danas moraš strahovati kako prehraniti obitelj, a ako si još samac, ne smiješ ni razmišljati o braku, osim ako baš dragi Bog ne umiješa svoje prste pa se dogodi što se dogodi...

Dao Bog da još više naših mladih stručnjaka ode u neku europsku zemlju ili još dalje, preko oceana, i vidi kako se tamo živi, kako se radi i kakav je, možda je to i najvažnije, odnos poslodavca i državne administracije prema radniku, stručnjaku, znanstveniku, studentu. Neka tamo nauči kako se obavlja posao bez razmišljanja kako sa što manje truda napraviti što više posla, kako eskivirati poslu. Svi koji odu van, kada se vrate, pričaju kako je tamo sve dobro organizirano (a toga nedostaje u nas), kako sve klapa “kao singerica”, ne moraš se brinuti da ćeš biti uskraćen za plaćanje prekovremenog ili rada nedjeljom, slobodno se prepustiš poslu i radiš bez opterećenja najbolje što znaš i bit će sve u redu.

Doduše, tamo nedostaje one opuštenosti kao u nas, zbog čega i jesmo tu gdje jesmo. Prijatelj koji je nekoliko mjeseci radio u Njemačkoj priča kako mu je najviše nedostajalo onog subotnjeg druženja s prijateljima uz koju rakijicu, pivo i roštilj. Subotom, kaže, svi se povuku u svoje stanove ili sobe, odmaraju se za radni vikend, jer gazda dobro plaća, ali i traži puno, pa kada si već tamo, nemaš izbora – trpi i radi. Naš je radnik vani cijenjen kao dobar, stručan, marljiv i ozbiljan i to nije zato što su Hrvati takvi po prirodi. Vraga, treba ih vidjeti kod kuće kako eskiviraju gdje god mogu. Sjećam se da smo, kada bismo išli na kakvo gradilište, uvijek morali zamoliti radnike da, bar dok fotoreporter ne napravi dobar snimak, svi rade ili bar drže lopate kao da rade, ali već nakon minute-dvije pogledavaju prema fotiću i pitaju je l' gotovo.

Radnik, bio on Hrvat, Talijan, Nijemac ili Poljak, dobar je kada je dobro i pravedno plaćen, jer novac je najveći motiv. Nemojmo se uljuljkivati pričama kako su Hrvati dobri ili najbolji radnici – nisu ništa bolji ni gori od drugih, jedino što Hrvati, izgleda, znaju trpjeti više od drugih. Da nije tako, već odavno bi vidjeli i u nas velike prosvjede kao što je to u Francuskoj ili Španjolskoj, gdje vlast, ma koliko bezosjećajna bila, ne može ignorirati zahtjeve stotina tisuća prosvjednika pa se od tamošnjih prosvjeda ipak nešto izrodi – ili se smijene političari, ili se smijeni politika.

Eto, zato mislim da bi političari, pa i moj prijatelj Ivan Bosančić, trebali poraditi da život kod nas bude privlačan i da se oni koji su otišli požele vratiti, ali i da netko iz zemlje gdje je sve uređeno, sve štima, plaće se redovito isplaćuju - poželi doći...