Ovih dana kada su naše misli, htjeli mi to ili ne, zaokupljene Vukovarom, prisjetih se nekih Dana sjećanja na žrtve Vukovara, 18. studenoga, kao sjećanja na dan kada je 1991. potpuno utihnuo otpor vukovarskih branitelja. Bilo je upravo onako kako nam je u Vinkovcima dva tjedna ranije zabrinuto rekao Mile Dedaković Jastreb – ako četnici uđu u Vukovar, počinje klanje.

Vukovarski branitelji kažu da su se u one godine kada nisu mogli u Vukovar okupljali u Zagrebu svakog 18. studenoga, prisjećali se teških vukovarskih dana, poginulih suboraca za koje nisu znali gdje im kosti počivaju, događaja za koje su mislili da se događaju negdje daleko, ili na filmu. Kada se u drugoj polovini 90-ih, uz razne potvrde i snalažljivost, nekako već moglo u Vukovar, vukovarski branitelji bi se 18. studenoga okupili na mjestu masovne grobnice na Ovčari, gdje još nije bilo današnjeg spomenika, nego samo veliki drveni križ koji je donio i postavio sa svojim prijateljima Tomislav Merčep. Mislim da je bila 1997. kada sam na Ovčari sreo danas pokojnog Marka Babića, pozvao me neka dođem na večer na Trpinjsku, u kuću njegova brata koja je tada bila tek pod krovom i neožbukana, jer će se tu uz pečeno prase, pivo i improviziranu rasvjetu okupiti branitelji s Trpinjske. Tu sam uz Marka vidio i ostale preživjele heroje s Trpinjske, a o čijem sam junaštvu do tada dosta čuo. Ta večer u sablasnom Vukovaru s istinskim junacima i domoljubima ostat će mi u vječnom pamćenju.

Prijatelj i ja odvezli smo se u središte Borova Sela da bismo vidjeli kako se tamo obilježava ovaj dan. U krčmi su svirale nekakve cajke pa sam upitao konobaricu zna li koji je danas dan i zamolio da isključi takvu glazbu. Upitala me može li staviti Olivera Dragojevića i to mi se učinilo dobrim izborom. Za nekoliko stolova sjedili su mrki, neobrijani tipovi i kartali se, i samo su nas pogledali na spomen Olivera, ali nisu reagirali. Odbili su piće koje smo im ponudili, jer im je bilo jasno odakle smo, ali ne i tko smo.

Prva Kolona sjećanja prošla je vukovarskim ulicama 18. studenoga 1998., nakon što je sredinom siječnja završena mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, ali bila je daleko manja nego danas, kada je u koloni i do sto tisuća ljudi. Ispred današnje gradske uprave bila je pozornica gdje su govorili gradonačelnik Vladimir Štengl, Tomislav Merčep, Mirko Norac, Mile Dedaković Jastreb, Branko Borković, Jadranka Kosor, Vesna Škare Ožbolt, a potom su branitelji, rodbina i prijatelji poginulih u koloni otišli do Veleprometa, gdje su Vukovarci nakon pada grada zatvarani, mučeni i ubijani. Kao i ove godine, kada policija čuva borovsko i trpinjsko groblje, i tada je čuvala tzv. groblje šajkača, gdje su pokopani Srbi, “osloboditelji” Vukovara.

Tada kolona nije išla do Memorijalnog groblja, jer te je godine na vukovarskom groblju iz masovne grobnice ekshumirano 938 tijela, a sljedeće je godine počelo uređenje današnjeg Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata i od tada Kolona sjećanja kreće iz kruga vukovarske bolnice, prolazi vukovarskim ulicama do Memorijalnog groblja. Svake godine kolona bi u tišini hodila vukovarskim ulicama kojima su vukovarski civili i zarobljeni branitelji prolazili 18. studenoga 1991., na putu prema groblju. Javnost se sjeća onih potresnih snimaka kada branitelji odlažu oružje, a civili u suzama napuštaju svoj grad pod budnim okom vojnika tzv. JNA. Domaći Srbi uporno ignoriraju godišnjicu pada Vukovara, jedino je prije nekoliko godina Rade Leskovac položio vijenac na Memorijalnom groblju i to su mu sunarodnjaci zamjerili.

Osim dva puta kada je nekima politika bila važnija od pijeteta i kada im nije bila dovoljna jedna kolona, nego su poveli dvije, jednom čak i tri, pa su od pijeteta načinili cirkus, Kolona sjećanja dostojanstveno je koračala vukovarskim ulicama, kao što i treba.