Danas su možda i zaboravljena imena ljudi koji su utemeljili Vinkovačke jeseni u proljeće 1966. i koji su zapravo začetnici manifestacije koja je širom Hrvatske, ali i u dijaspori, pronijela s nemalom dikom ime grada Vinkovaca, mjesta na okuci Bosuta za koje je znanstveno utvrđeno, analizom radioaktivnog ugljika u zaostalom organskom materijalu, da se ovdje, na ovom prostoru kontinuirano živi više od 8000 godina. Na otvaranju prošlih, 51. Vinkovačkih jeseni, tadašnji gradonačelnik Mladen Karlić, koji je u svoja četiri mandata otvorio 15-tak Vinkovačkih jeseni, podsjetio kako je ova manifestacija nastala prije više od pola stoljeća zahvaljujući zalaganju skupine vinkovačkih i hrvatskih domoljuba koji su htjeli sačuvati od zaborava bogatu baštinu i običaje hrvatskog čovjeka. Time je odao priznanje začetnicima manifestacije, ali i dao naslutiti da je negdje u Vinkovcima i prije pola stoljeća bilo domoljuba i da prije 1990. u Hrvatskoj nisu u većini živjeli samo oni koji nisu željeli slobodnu i neovisnu Hrvatsku.

Tko je inicijator?

Znanstveno je, dakle, dokazano da je na području današnjih Vinkovaca života bilo neprestano unazad više od 8000 godina, ali tko je, imenom i prezimenom, inicirao Vinkovačke jeseni, e to znanosti do sada nije uspjelo doznati. U igri je nekoliko imena, nekada su neka imena dodavana, neka ispuštana, sve u skladu s tekućom politikom i zahtjevima političke garniture trenutno na vlasti.

No čini se, prema urbanoj legendi, da je najbliže istini sjećanje Dragutina Žanića-Karle, koji je znao nabrajati sudionike jednog večernjeg sastanka u Vinkovcima kada je skupina domoljuba odlučila pokrenuti kulturno-gospodarsko-turističku manifestaciju koja će slaviti jesen i plodove koje ona donosi u Slavoniji. Zapravo, kaže ista legenda, skupina vinkovačkih dužnosnika je namjeravala osmisliti proslavu 200 godina školstva, 100 godina od osnivanja JAZU (danas je to HAZU) i 60 godina od smrti Josipa Kozarca pa su namjeravali proslavu proširiti i obogatiti folklorom, slavonskim plesom i pjesmom i tako simbolički označiti početak berbe jabuka u, tada, najvećoj plantaži jabuka Borinci. Te večeri, osim Žanića-Karle, na sastanku su bili Dionizije Švagelj, Mirko Meštrović-Miki, Grga Mataković, Božo Kopić, Antun Tucaković, Josip Korda, po nekima i Dušan Šuša... Ne samo prema iskazu samog Dragutina Žanića-Karle, već se u tome slažu mnogi, autor imena manifestacije Vinkovačke jeseni je Žanić, koji je ustrajao na ovome “jeseni”, u množini, kako bi se istaknula dugovječnost i u tome je bio vizionar osim što je bio “vizionar modernih Vinkovaca”, kako su ga titulirali na prošlogodišnjem otkrivanju spomen-ploče na kompleksu Terme, čiju je gradnju inicirao, a bome i financirao novcem beogradske banke čije je vinkovačke poslovnice bio direktor.

Nisu trgovali

Uoči rata, a i početkom 90-ih, često smo se sastajali uz kavu i kutiju popušenih cigareta (kao i ja, volio je one long, od 100 mm) i puno mi je pričao o političkim prilikama u kojima su nastajale Vinkovačke jeseni točno se sjećajući imena, datuma, tko je što kada rekao... Iako je i tada, 60-ih bio u visokoj politici, pričao mi je kako se morao poslužiti lukavstvom da bi “politički forumi” prihvatili i dozvolili organiziranje i održavanje Vinkovačkih jeseni pa je nabrzinu tadašnjim političarima ispričao kako su zamislili priredbe i isto tako nabrzinu zatražio odobrenje. “Znaš kaki su bili glupavi oni partizani, pa kad nešto ne razumiju, kažu: može...” (popratio je to svojim karakterističnim smijehom prinoseći cigaretu ustima).

Naravno, u programu se znao dogoditi i koji prikriveni izljev nacionalnih osjećaja pa bi većim pljeskom bili nagrađeno oni folkloraši koji su tkanicu imali okrenutu na pravu stranu nego oni drugi koji su se htjeli dodvoriti vlastima. Ili bi u pjesmu umjesto “slavonsko” ubacili “hrvatsko”. Unatoč povremenim kritikama, najčešće boraca, o “bujanju nacionalizma”, Vinkovačke jeseni su se održale i u ta teška vremena.

Ovi domoljubi iz 60-ih za sve to su zaslužni jer tada se nije domoljubljem trgovalo već se zbog njega moglo i nastradati.