Živ sam! Tjedan je dana u Stanleyu, glavnom gradu Falklandskih Otoka, brzo prošlo. Na nešto više od 13.000 kilometara od Osijeka bilo je ugodno vjetrovito. Kada se nisam družio s pingvinima, onda sam se kulturno uzdizao.

Iskreno, nema baš mnogo toga za uzdizanje, ali simpatičnim se čini nacionalni muzej "Historic Dockyard Museum" koji je dobrotvorna udruga. Ulaznica je pet engleskih ili falklandskih funti i tematski je baziran na nedavni domovinski rat protiv Argentinaca te na floru i faunu (posebno pingvine, leptire i ptice). Boravio je na otocima i Charles Darwin, a zbirka postojećih fotografija i dokumenata može se pogledati svakim danom osim ponedjeljka, osim ako na otok dolazi kruzer, jer tada grad iznenada proključa i sve zatvoreno se otvara kako bi bogata klijentela koja obilazi Antarktiku i regiju ostavila koju funtu i kod njih. Odmah u blizini muzeja je pošta u kojoj se mogu kupiti fascinantne poštanske markice Falklandskih Otoka, ali i Britanske Antarktičke teritorije te gorovitog vulkanskog otoka Južna Georgija. Poslao sam i nekoliko razglednica koje do europskih adresa putuju dva tjedna, iako pošta na otoke stiže neujednačenim vremenskim razmacima, pa časopisi iz Velike Britanije, žale se mještani, dolaze i s tjedan dana zakašnjenja. Na otoku je velika zajednica državljana afričke britanske teritorije Sveta Helena, Malezije i Filipina. Sreo sam i nekoliko Tajvanaca, ali i vojnika iz Albanije koji su se obučavali u britanskoj vojnoj bazi. Mislim da na otoku nema nezaposlenih, plaće su izrazito dobre, britanske - rekli bismo, osim što nema mnogo sadržaja i što su Otoci geografski izolirani već spomenutom blokadom od susjedne Argentine koja ne dopušta prelet zrakoplova i svojata ih. Lijepo je raditi i zaraditi na otocima nekoliko godina, a onda se možda odseliti u neko življe područje. Mislim da tako mnogi rade, jer doslovce novac koji zarade - nemaju gdje potrošiti!

Već nakon slijetanja na Falklandske Otoke, dijelili su "Visitor information". Mole da se poštuju osjećaji otočana i da se ne ističu argentinske zastave, ili ne nose argentinske vojne odore, što bi moglo dovesti do nemira, a samim tim do privođenja i kaznenog progona. Doznao sam da su sa mnom na letu doputovala i dva argentinska novinara, ali su imali službenu špijunsku "pratnju" britanskog veleposlanstva iz Buenos Airesa, a kako bi njihov boravak na Otocima prošao bez stresa i problema.

U Stanleyu postoji Anglikanska katedrala s redovitim dnevnim misama, ali i rimokatolička crkva Blažene Djevice Marije koja je svakodnevno otvorena od 9 do 18 sati. Svećenika nisam upoznao, jer sam u vrijeme jutarnje mise najslađe spavao, rekli su mi da je osebujan lik, a baš sam se htio ispovijediti, iako ne znam kako bih odradio pokoru!



U gradu ima nekoliko odličnih restorančića, a spomenio bih Malvina House hotel, Rose bar s "fish & chipsom" i finim pintama piva te Globe tavernu s lokalnim burgerima i koktelima i londonskim cijenama. Ako sam već nešto želio pojesti s nogu, samo se skočio do West Storea, jer tamo imaju odlične sendviče i peku francusko pecivo. Mobitel mi je tjedan dana šutio jer lokalna GSM mreža SURE nema ugovor ni s jednim hrvatskim mobilnim operaterom zato što smo previše mali. Oni koji su me zvali, pitali su što se događa, ali gdjegdje sam se spojio na internet i obavio koji What‘s up poziv da potvrdim živost.

Ne trebam niti govoriti da je odlazak s Otoka bio prilično stresan, jer se radilo o vojnoj zračnoj luci koja se drži svih mogućih propisa o tekućinama, kilaži… Zapravo, već sam rekao da mrzim male aerodrome (poput osječkog ili pulskog), jer se djelatnici kao pijani plota pridržavaju baš svake odredbe koja se na velikim aerodromima jednostavno zanemari (npr. posebno stavljanje bočica s tekućinama u plastične prozirne vrećice). Čak su nam dali plastične vrećice da izvadimo sve bočice, pastu i sličnu, a za razliku od škrtih Engleza u Liverpoolu, gdje smo prozirne vrećice za funtu kupovali na automatu! Na aerodrom sam stigao autobusom pet sati prije leta, a za to vrijeme mogao sam isplesti vestu i par zimskih čarapa te možda nakurnjak. Jedino što mi se svidjelo bio je duty free shop s jeftinim Haribo bombonima, finim parfemima i pitkim viskijem. A što čovjeku više treba?