Loše sam sanjao, ali to zasigurno neće utjecati na naš uspjeh u subotnjoj borbi za broncu na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Dohi. Možda je to zbog nedostatka nekakvih finih pića (pivo rijetko pijem, bez dvotaktola – posebno) ili zbog nekih trećih razloga, ali predosjećam da je Prvenstvu kraj. U Kataru, a ne u Katru, to sad zna i baka Kata iz Čemernice jer živi u državi u kojoj imamo zavode za sve, pa i cijenjeni Hrvatski zavod za jezik i jezikoslovlje, koji propisuje kako što trebamo pisati i izgovarati da, kojim slučajem, ne skrenemo s puta! Mašala!



U tom istom Kataru još uvijek ima mjesta za one koji namjeravaju podići kredit ili iz slamarice izvaditi desetke tisuće kuna (ma te kune, što će mi, euri će uskoro!), a, kako čujem, ima i karata koje se prodaju po simboličnim cijenama, od približno pet tisuća kuna za najjeftinija mjesta do onih astronomskih za prve redove, koji su obično rezervirani za simpatizere HNS-a ili one koji su kumstvima ili rodbinski povezani s nekim iz te krovne ustanove hrvatskog nogometa. Oni karte vjerojatno dobiju ili plate neku simboličnu cijenu. Uglavnom, ti koji utakmicu prate ispod loža i blizu su nogometašima, znate, fine su guze, važni ljudi i netko i nešto. Ostala raja kupuje jeftinije ulaznice i smještena je malo dalje od prvih redova, ali opet joj pogled nije sužen i ništa manje ne voli svoju reprezentaciju, koja unatoč porazu u sudaru s Argentinom visoko kotira i izrazito je cijenjena. Na tim dobrim mjestima osim popularne navijačice Ivane K., zbog čijih svetih sličica u nekim državama svijeta dolazi i do nesuglasica u nestabilnim brakovima, vidio sam i razne pjevačice (Lidiju Bačić, Ceciliju i Terezu nisam vidio) i operne pjevače, ministre, predsjednike, premijere i bivše predsjednice bez supruga. Kad svi oni mogu u Dohu, zašto ne biste mogli i vi? Danas ću malo o tome kako sami možete do Dohe i puno jeftinije nego preke turističke agencije. Wizz Air ima zanimljivu liniju do Abu Dhabija u Emiratima, a njezini zrakoplovi lete i iz našeg okruženja, npr. iz Budimpešte, Sarajeva ili Beča. Let traje nešto više od pet sati, a kad dođete u Abu Dhabi, mogli biste presjesti na let za Dohu (karte se mogu pronaći za nešto više od stotinjak eura). Tako biste u jednom smjeru, do Katara, mogli otputovati za tisuću kuna, a natrag bi to možda moglo za dvije tisuće, jer su nešto više aerodromske pristojbe. Iz Abu Dhabija možete i automobilom preko granice, ali to samo ako putuje cijelo vaše društvo, pa razumno dijelite troškove. Naravno, jednostavnije je čarter-letom iz Zagreba ili Splita, a karte se navodno prodaju kao halva. Kako je utakmica u subotu, još uvijek imate vremena biti na povijesnoj utakmici. Nemojte me držati za riječ oko cijena aviokarata jer se one mogu promijeniti svake sekunde, to nisu klompe na sniženju ili pregača s pejzažem piramida kod Visokog, jer ti egzotični komadi obuće i odjeće u vrijeme sniženja isto koštaju – baš kao i kotlići za čobanac! Razumijemo se!

Hrana u restoranima u središtu grada prilično je skupa, ali mogu se naći mjesta u kojima je bagatela. Tako npr. nejestive pizze stoje stotinjak kuna, ali doista slasni kebab upola manje. O piću sam već nekoliko puta lamentirao, pa ću to preskočiti, ali ako ste ljubitelj suvenira i strastvena ljubiteljica brisanja prašine s njih, onda svakako treba skočiti do Souq Waqifa, neopisive tržnice na kojoj možete kupiti i moguće i nemoguće, od velikih raznobojnih drvenih suvenira asimetričnih oblika (možda vam treba praktični ukras za natkasli u spavaćoj sobi) i odjeće do hrane, začina i tradicionalnih slatkiša.



A koliko je novca potrebno? Pa nikada nije dosta, ali najveći je izdatak dnevnog proračuna za smještaj. Ispod tisuću eura za noćenje teško ga je pronaći, osim ako ga želite s nekim dijeliti, pa možete rezervirati sobu u nekoj vili ili stanu, a za budžet-opciju hostel potrebno je 50 dolara dnevno. Troškovi će biti manji jer ostajete tek dva-tri dana.

Za one koji ne razmišljaju o Kataru, gledanje utakmica na nacionalnoj dalekovidnici u HD kvaliteti dok vani plešu pahuljice - nema cijenu! Pa roštiljanje tek svježe spremljenih domaćih kobasica, ah... Nije da me hvata neka čežnja za domovinom, ali kad odrastete na masti, čvarcima i domaćem kruhu, nije baš lako živjeti bez prasetine, nekoliko kapljica graševine i normalnih vagona u vlakovima, koje ne dijele na muške i ženske. Kada bih ovdje ušao u vagon namijenjen pripadnicama nježnijeg i uglavnom ljepšeg spola, tko zna kako bi reagirale! U vrijeme ove nogometne rapsodije malo su olabavili sa zakonima. Čak sam vidio i duboke poljupce na ulici, obično na kraju - ljubav sve pobjeđuje! Zato se idem ljubiti...