Tursku sam prešao uzduž i poprijeko! Uvijek joj se rado vraćam, a ona me isto tako prima, unatoč brojnim šokovima koji mi se katkad dogode. Poglavito se to odnosi na ležerno ponašanje lokalnog stanovništva koje stranci nikako da shvate, poput kašnjenja autobusa u polasku desetak minuta, dok vozač sa suradnikom ne otpuši cigaretu i dvaput se izgrle, a i s higijenom nisu baš na "ti".

Nekad su me nervirali taksisti koji su varali strance, ali tu sada vlada savršeni red kada je država umiješala svoje prste. Ako se stranac požali da ga je taksist prevario i umočio nokat u pekmez, u stanju su mu oduzeti dozvolu za rad. Prve sam dane sunčanog svibnja odlučio provesti u sunčanoj Konyi. Jedan je to od najtradicionalnijih i najzatvorenijih turskih gradova, mjesto hodočasnika i dom bezbrojnih muzeja i minareta. Smješten je u središnjoj Anatoliji, sedmi je turski grad po broju čeljadi, a nekoć se zvao Iconium. Priča se da je tu pokopan Platon, a prema Novom zavjetu, posjetio ga je i sv. Pavao, što je opisano u Djelima apostolskim (za one vične Glasu Koncila i sličnoj periodici). I to nije sve.

U njemu je pokopan i perzijski pjesnik te islamski filozof jz 13. stoljeća Dželaluddin Rumi - Mevlana, oko kojeg se zapravo vrti ekonomija cijelog kraja. Točnije, sada je to mjesto njegov muzej, a sadrži razne rukopise i tepihe te sve ono što svi muzeji svijeta imaju. Rumija spominjem jer bio čovjek ispred svoga vremena, osim perzijskog, govorio je arapski, grčki i turski, učio je medicinu i osnovao je školu u kojoj je mladiće učio o svemu božjem. Njegovi su se učenici zvali derviši, a najpoznatiji su bili po učenju i plesu. I baš tako diše Konya, sva je nekako sveta i drukčija je od drugih turskih gradova i čaršija.

Ono što stavlja šlag na tortu trenutačna je jeftinoća u Turskoj. Kako je turska lira dobrano devalvirala (za jedan euro dobije se 16 lira), taksi je prava sića, baš kao i restorani i bazar. I sam sam se zaustavio na bazaru kako bih oprao noge u hladnoj vodi, a nakon dugog hodanja, a dok je hodža sa starog magnetofona puštao svoju davno snimljenu večernju molitvu. Pa sam se sladio baklavama, jeo kebabe iz Adane i pio ayran, brstio dudove i rezuckao prve ovogodišnje medene lubenice. A onda na tom istom bazaru probušio još jednu rupicu na opasaču! I hoteli su bezobrazno jeftini, Hilton se s uključenim kraljevskim doručkom može rezervirati već za 150 kuna, a u cijenu hotela uglavnom je uključeno i korištenje hamama i saune.



Uzmite sve što život pruža, baš tomu služe putovanja. Opustite se, upoznajte nove ljude, kupite neki komadić zlata (koje je ovdje jeftinije), sjednite na ledinu i ćakulajte s mještanima, uđite u tramvaj i provozajte se od prve do posljednje postaje i nazad. Posjetite frizeraj i ne zaobilazite restorane sa starim specijalitetima. Zaboravite na vrijeme, ostavite sat u hotelskom sefu, a brige i probleme, ako ih imate, ostavite u Hrvatskoj, ona sve podnosi. Vrijeme mi je proletjelo, a pet noćenja nije malo. Još sam se sreo s Kristijanom Bistrovićem, nogometašem moskovskog CSKA-a, koji je sada na posudbi u istanbulskom Fatih Karagümrüku, a baš je njegova momčad prije nekoliko dana u Rumijevom gradu svladala domaći - zelenom bojom obojani Konyaspor. Volim putovanja povezati sa sportom, a naših je sportaša diljem svijeta gotovo više negoli u Hrvatskoj. I ima ih svakakvih karaktera i razine umišljenosti, ali uglavnom sa zemljakom popiju kavu, pritom se bojeći da ću pitati za dres. Domagoja Vidu u Istanbulu još nisam vidio, ali postoji i ta mogućnost, jer ću uskoro opet i u glavni grad kada se zasitim čaršija i mahala.

Što još vidjeti u Konyi? Bedesten bazar, Karataj Medresi muzej pločica, pa sve do Aladinove džamije iz 1220. I na kraju krajeva, koliko je Rumi bio pronicljiv, govori i jedna njegova fantastična rečenica: Ili izgledaj kakav jesi, ili budi kako izgledaš. U svakom slučaju, Konya vas očekuje raširenih ruku, a kada se zasitite Istanbula i njegovog kaotičnog šušura, dođite potražiti svoj mir. Vjerujte, on je tako blizu!