Opet sam vidio sunce jarko! Portoriko me dočekao bez čekirane prtljage, oznojio sam se! Zaglavila je negdje u New Yorku, a tijekom mojeg putovanja iz San Franscisca do San Juana, glavnoga grada karipskog raja u koji u potrazi za novogodišnjim provodom hrle milijuni turista, posebice Amerikanaca.

Američkoj aviokompaniji Delta baš i ne služi na čast zagubiti kofer na tako kratkoj relaciji, ali kako u slučaju kašnjenja prtljage imam pravo na kupnju nužnih proizvoda, odjeće i obuće, koju će ta ista kompanija velikodušno kompenzirati s petstotinjak dolara, ali isto tako i moje putno osiguranje. Što se mora, nije teško! Nakon toplinskog udara od 30 C stupnjeva (a dok su u Osijeku padali snijezi), otišao sam u kupnju nužnog te uredno sačuvao račune. Slobodna pridružena država Portoriko jedno je od Američkih vanjskih područja, otočna karipska država udružena sa SAD-om, a sastoji se od najistočnijeg otoka Portorika (inače najmanjeg otoka Velikih Antila) te manjih otoka: Culebrite, Viequesa, Culebre, Palomina, Mone i Monite. Približno četiri milijuna stanovnika govore službenim španjolskim i/ili engleskim te plaćaju američkim dolarom kao službenom valutom. Upravo zbog toga Portoriko je omiljena destinacija Amerikancima koji tamo mogu činiti sve što ne mogu kod kuće, isprobavati zabranjeno voće, a i sve je jeftinije. Otok je 1493. otkrio Kolumbo na svom drugom putovanju i prigrlio ga Španjolskoj, a 10. prosinca 1898. anektirala ga je Amerika kao posljedicu Španjolsko-američkog rata. Glasali su Portorikanci 1967., i 1993., i odlučili se protiv neovisnosti i za nastavak povezanosti sa SAD-om, ali nisu željeli biti američka savezna država, nego su zadržali status dominiona. Unatoč slatkom problemu s prtljagom, stari San Juan me oduševio, a Portoriko (Puerto Rico) ću pamtiti po grilanim bananama, vrhunskom domaćem laganom rumu Don Q s blagim okusom, koktelu Pina Colada, veselim ljudima, mirisu trave na ulicama i kupačima koji su na plažama palili džoint za džointom. Iako je marica ovdje zabranjena, prešutno je, valjda, svi konzumiraju, pa i policajci. Motaju je tako u trgovinama, u autobusima, na plažama..., i mislim da se puši više od običnih cigareta! Možda zbog toga na otoku nisam vidio agresivne ljude, svi su bili sretni i nasmiješeni, a restorani su, unatoč koronavirusu, bili puni uz prosječnu cijenu obroka od stotinjak kuna. Ne mogu reći ni da su kafići bili skupi, ono što često zavara Europljane američka je izmišljotina istaknutih cijena bez poreza. Tako u trgovinama uvijek plaćate više nego što mislite, a da ne govorim da u restoranima svi očekuju napojnicu od desetak do dvadesetak posto, inače će vas iz restorana ispratiti borbenim pogledima. U razgovoru s Amerikancima zaključio sam da i njima napojnice idu na živce, ali to je jednostavno tako i sumnjam da će se ikada promijeniti. Portoriko neki smatraju opasnim otokom, ne mogu poreći da nema četvrti koje podsjećaju na brazilske favele, ali ako ne tražite zlo, zašto bi ono tražilo vas?

Suptropska klima i klima u apartmanu (ne baš jeftinom, jer je visoka sezona), a koja se teško isključivala, utjecala je na mene tako da sam prvih nekoliko dana preživio blagu prehladu, izliječio me rum, pa sam i dalje nastavio uživati u svemu onome u čemu uživaju mladi.



Istraživao sam novogodišnji San Juan i okolne plaže pune ananasa i koktela na vrelom pijesku, a sve je bilo lako dostupno, jer je transport izvrsno organiziran. Gradom cirkuliraju autobusi (putna karta 85 centi), za koje morate imati spreman sitniš, inače vam opraštaju kartu, pa se vozite besplatno. Kako sam imao novčanice od dolara, vozači često nisu željeli primiti i počastili me brzom vožnjom, mogao bih reći i nezaboravnom. Ono što je posebno fascinantno jest to da isti autobus od zračne luke do središta grada vozi svakih pola sata za pet kuna, a Uber za istu relaciju stoji tristotinjak kuna, pa tko voli nek‘ izvoli. Utvrda La Fortaleza i Stari San Juan 1983. upisani su na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine, a svakako treba razgledati katedralu sv. Ivana Krstitelja i kip osnivača grada, Juana Ponce de Leona. Dok sam šetao šarenim gradom, mirisi hrane mamili su me na moga mjesta. Najpoznatije portorikansko jelo je mofongo, koji se priprema na tisuće načina, npr. od pečenih banana, svinjetine i češnjaka, a može biti i s jastogom. Uglavnom prevladava hrana na bazi riže s domaćim tropskim biljem (slatki krumpir, casava), piletina s rižom, salata od marinirane hobotnice… Portoriko je već iza mene, opet su ostala brojna prijateljstva, uspomene i krasne fotografije. Siječanj je prekrasan za putovanja, zgrabite kofere i uputite se nekamo. Još su Kinezi rekli da pročitati deset tisuća knjiga nije toliko korisno koliko proputovati deset tisuća milja. I bili su u pravu!