Dočekale su me puste ulice! Zapravo, kada je moj IC vlak iz Budimpešte prema Pragu projurio nekada željeznu granicu između Mađarske i Čehoslovačke, sve mi se učinilo nekako prazno. Taj me osjećaj držao sve do povratka u Hrvatsku.

Bratislava, s pola milijuna ljudi, početkom rujna je grad duhova, ili je tako inače, ali da mi je godilo - jest, nakon višemilijunske Moskve, u kojoj sam proveo fantastičan tjedan. Kako čovjek stari, sve više zna što mu zapravo godi, a što ne! Putovanja željeznicom po Europi pravi su Božji dar, a kada se baš mora zrakoplovom, mora se, nemam ništa protiv. Već danas pokušavam isplanirati neko putovanje do bugarskog Plovdiva uz neizostavne bugarske vlakove, koji se baš ne mogu podičiti brzinom i udobnošću, ali prvo ću se uvjeriti pa onda zaključivati. U posljednje vrijeme moja početna točka putovanja je Budimpešta. I sami znate da je do Zagreba kao do Pakistana, veze su uglavnom loše ili ih iz manjih gradova nema. Kada u Donjem Miholjcu prijeđem granicu, Pečuh je blizu, a onda lako za malo novca do Budimpešte i dalje po Europi i svijetu. Osječanima je odlična prilika putovanje preko Belog Manastira, jer je izuzetno jeftino, ili Flixbusov linija, koja bi, nadam se, uskoro opet trebala profunkcionirati, između slavonskog glavnog grada i budimpeštanske zračne luke, u narodu zvane Ferihegy.

Bratislava se može podičiti brojnim hotelima za svačiji ukus i džep. Hosteli se mogu pronaći već za osam eura po noćenju, hoteli srednje klase za tridesetak, a oni s puno zvjezdica za pedeset i više. Kao redoviti korisnik programa Accor All, odlučio sam se za odlični hotel Mercure Centrum, odmah u blizini željezničke postaje. Rezerviravši ga mjesec unaprijed, prostrana soba stajala je tristotinjak kuna, ali sam dobio besplatni “upgrade” na apartman pa se taj potez itekako isplatio. Nekoliko dana u srcu Europe nisam nešto posebno radio. Već sam prije boravio u Bratislavi pa sam putovanju pristupio hedonistički, kušajući neka nova vina i slovačku kuhinju baziranu na mesu, knedlama i siru. Ni pivu nisam odolio, iako ga ne pijem, nego samo kušam u posebnim prilikama kada ničega drugoga dobroga nema.

Uvijek mislim da Beč Bratislavi krade turiste. Rijetki su oni gosti s Dalekog istoka koji, već kada su u Beču, ne posjete i Slovačku, Mađarsku, pa i Češku. Ali turistima se svakako više isplati odsjesti u Slovačkoj jer su cijene puno niže nego u Austriji. Odnosi se to i na restorane, u kojima sam vidio mnoge austrijske obitelji. Nije problem sjesti u automobil i nakon jednosatne vožnje poslijepodne provesti u nekom drugom gradu. Kada su na Facebooku vidjeli da sam u Bratislavi, moji prijatelji Bečani Ana Vrčić Oršolić i Zoran Cindrić sjeli su u automobil i zabava je počela. Nakon utakmice u kojoj smo slavili protiv Slovaka, pokupili su me ispred stadiona i otišli smo na glavni trg. Pa je krenulo iće i piće, do sitnih sati se feštalo, a sutradan nastavilo uživanjem u mesnim delikatesama, salatama i palačinkama s raznim punjenjima.

Onim našim čitateljima koji nisu bili u tom simpatičnom gradu, svakako mogu savjetovati nekoliko mjesta koja se ne smiju propustiti. Za početak, Bratislavsky hrad iz 15. stoljeća, dvorac na brdašcu koji nazivaju naopačke okrenutim stolom zbog kula koje sliče nogama stola kada ga okrenemo naopako. U početku je bio kraljevska rezidencija, sjemenište pa vojarna. Austrijski vojnici su se 1811. godine napili pa je izgorio do temelja, a komunisti su ga sredinom dvadesetog stoljeća obnovili pa je sada muzej. Ne treba zaobići restoran NLO (na 84 metra visine) na Novom mostu, Mihaelov toranj u centru i katedralu svetog Martina te razne kipove po gradu, od čovjeka koji viri iz šahta, paparazza, Napoleonova vojnika… Bilo kako bilo, u Bratislavu bih se vratio samo zbog noćnog šušura. Ne smetaju mi pijane djeveruše i kumovi, miris prolivenog piva i vina. Smeta mi samo jedno: onda kad čovjek ne putuje i glumi da je sretan!