Vrhunski apartman povijesnog hotela Hilton Athenee Palace u Bukureštu već me odavno čekao, a vlak iz Budimpešte tek je s malim zakašnjenjem stigao na kolosalni željeznički kolodvor Bucuresti Nord. Zadrhtala je zviždaljka rumunjskog otpravnika vlakova kada se naš vlak zaustavio, a on sretno otpravio novi vlak prema susjednoj Moldaviji!Uberom sam za desetak minuta u mekanoj Daciji doputovao do središta grada i bio sretan, jer u ova nesigurna vremena svaki izlazak iz domovine zvuči kao odlična terapija i neka vrsta duhovne obnove. Vlakom nikada ranije nisam dolazio u Bukurešt, uvijek sam slijetao na aerodrom Henri Coanda, ali nekad su bila normalna vremena… A kada je Croatia Airlines imala prvi let u Bukurešt, bio sam među tim sretnicima koje su još u zračnoj luci dočekala bakanalije, najfinija jela, vina i nezaobilazni pjenušac. Bili su to zlatni dani našeg avioprijevoznika, jer su tih godina letjeli na mnogo destinacija, a čini mi se da je tada njegovan poseban odnos prema novinarima koji se sada gotovo i izgubio, osim - vjerojatno prema odabranima kojima ne pripadam - jer pišem realno! A takve nigdje ne vole. Uljni miris tračnica i starog rumunjskog vagona zamijenio je cvjetni miris hotelskog lobija, ali i prekrasan osmijeh recepcionarke koja me odmah smjestila u apartman koji u slobodnoj prodaji stoji oko tisuću eura dnevno. Kao redoviti gost Hilton hotela i vlasnik njihove dijamantne kartice Hilton Honors, naravno da sam dobio besplatni upgrade na najbolju sobu u hotelu zahvaljujući lojalnosti koja traje više od desetak godina. Već sam pisao o tome da se lojalnost određenim međunarodnim lancima hotela isplati, a Hilton slovi za jednog od najdarežljivijih.I Rumunjska prolazi kroz tešku koronavirusnu krizu, mnogi su restorani i poslovi zatvoreni, proteste na ulici gledao sam s balkona, a kako čujem, hrana je sve skuplja, nezaposlenih sve više, a policijski sat i dalje na snazi uz visoke kazne za one koji ga se ne pridržavaju. U Bukureštu imam prijatelje, novinare FIJET-a, međunarodne udruge turističkih novinara čiji sam član, i nijednog se trenutka nisam osjećao usamljenim u tom Parizu Istoka, ili kako ga još zovu - Balkanski Pariz. I nije skupo, za nekoliko plastičnih novčanica valute koja se zove lei, može se kupiti sasvim solidna kava u središtu grada i popiti domaći sok od bazge. Kako su restorani radili, nisam propustio omastiti brk nekim od tradicionalnih specijaliteta. Njihova stara poslovica kaže "najbolja riba uvijek će biti svinjetina", pa već možete pojmiti čega u restoranima najviše ima, uz janjetinu, govedinu i mnogo povrća. Rumunjska kuhinja je stasala pod utjecajem mađarske, srpske i njemačke kuhinje. Jede se palenta, nekad sirotinjsko jelo, perkelt, punjena paprika, juhe s povrćem i mesom, ćufte, ražnjići, šnicle i tripice, ali i salata od patlidžana. Pije se šljivovica, ili tuica (drugi su proizvođač šljiva u svijetu), vina, Temišvarsko pivo, ili Ursus, razveselio bi se tamo Goran Gazdek, naš novinar koji obožava pivo te ima pivski portal.O arhitekturi Bukurešta mogao bih ispuniti cijeli Glas Slavonije pa neću niti započinjati, baš kao ni o velikim problemima s beskućnicima i psima lutalicama kojih ima više od 150 tisuća. Vjerojatno se još sjećate i epizode s teškom komunističkom prošlošću Rumunjske i bračnim parom Ceausescu. Rumunjska slovi za jednu od siromašnijih zemalja Europske unije, često je uspoređuju s Hrvatskom, iako je takva usporedba doista smiješna. I na kraju o Drakuli. Rumunji baš i ne vole priču o njemu, jer za nj nisu niti znali sve do 1990., kada je Stokerova knjiga prevedena na rumunjski. Vlad Tepeš za njih je povijesna ličnost, nosio je nadimak Nabijač jer je ljude, kako doznajemo, nabijao na kolac. A onda je to valjalo unovčiti pa su u Bukureštu, ne baš tako blizu Transilvanije, krenuli s prodajom suvenira s likom vampira. Ako vam se prohtije malo protegnuti noge i izići iz glavnoga grada, nemojte zaboraviti da imaju izuzetan životinjski park s više do 5000 medvjeda, 3000 vukova i 2000 lisica koje žive u prirodi, pa budite oprezni! I opet mi je sve nekako brzo prošlo i već sam morao nazad.Opet velebni kolodvor Nord i sladoled s mnogo sirupa od jagode u ruci kojeg su mi na peron za ispraćaj donijeli prijatelj Andrei Munteanu, rumunjski gimnastički olimpijac i njegova djevojka Eszter. Bukurešt treba doživjeti i osjetiti. Možda se nekome neće svidjeti na prvu, ali na drugu sigurno hoće!