O Kapadokiji bih mogao napisati roman ili bar - igrokaz. Nekoliko dana lutanja tim bajkovitim dolinama i gorama me pomladilo, disao sam punim plućima, a turski su lokalni specijaliteti, nauljeni najfinijim djevičanskim maslinovim uljem i popratnim domaćim razigranim vinom - proširili moje hedonističke spoznaje.Čovjeku treba odmor, bijeg od surove svakodnevice, dnevnika i radija, poštara s gomilom računa i sve tmurnijeg vremena. Turska je prava terapija za sve navedene boli, a sve za malu cijenu i nešto hrabrosti. Pri izboru putovanja uglavnom se odlučujem za zemlje koje ne traže nikakva testiranja, a u kojima se izrazito poštuju epidemiološke mjere. Da, upravo je Turska takva zemlja, a lako je dostupna jer iz Zagreba prema Istanbulu svakodnevno lete zrakoplovi Turkish Airlinesa, iako sam se odlučio za malo drukčiju varijantu preko Amsterdama, što ne preporučujem putnicima početnicima.Nakon slijetanja u Istanbulu, moje prvo odredište prema Kapadokiji bio je grad Kayseri. Iako milijunski grad, riječ je o baš nezanimljivoj varoši, koja je poznata po tome da u nju dolaze svi oni koji svoje putovanje nastavljaju prema dva najpoznatija grada regije - Goreme i Uchisar. Postoji i nešto bliži aerodrom u gradu Nevsehiru, ali ima prilično limitiran red letenja i nešto skuplje aviokarte. Kako je turska nacionalna lira dobrano devalvirala tijekom ove krize, a cijene proizvoda i usluga uglavnom ostale iste - za nas je Turska iznimno jeftina zemlja u kojoj račun u prosječnom restoranu za jednu osobu rijetko prelazi pedeset kuna. Prekrasne se sobe s doručkom u hotelima više kategorije nude već za stotinjak kuna dnevno, a toliko npr. u Zagrebu košta soba u hostelu sa šest hrkajućih persona i svježim zrakom za zajutrak. Bilo kako bilo, moj drndavi autobus me za 15 kuna prevezao 50 kilometara do hotela koji se nalazi u stijeni jer u takvom do sada nisam spavao.Riječ je o gradiću Uchisaru, poznatom po nevjerojatnom dvorcu, također u stijeni s kojeg puca prekrasna panorama na dolinu po kojoj lete golubovi, a kada je i lijepo vrijeme, mnoštvo raznobojnih balona. Što se tiče balona, tu baš i nisam imao sreće. Već od samog dolaska pratilo me loše vrijeme, kiša i magla, a kada je takav ‘kijamet‘, državne vlasti na veliku žalost turista i lokalnih vlasnika balona u kojima se čuje huk vatre - ne smiju poletjeti. Ali dogodit će se drugi put, pa sam se koncentrirao na obilazak lokalnih atrakcija i bajkovitih dolina.Ako ste ikada bili u Turskoj, onda znate da je njihov doručak nevjerojatno bogat i da ima svega - osim mesa! A ako ga ima, onda su to meni neukusne hrenovke ili goveđa kobasica čudne rumene boje. Zato sam tih nekoliko dana doručak bazirao na hrani sličnoj bureku sa sirom, odličnoj kavi i još boljem čaju. Tako prejedenom, razgledanje okolnih znamenitosti učinilo mi se prilično zanimljivo, jer su se kalorije topile kao od šale, a kilometarsat se brzo vrtio.Prije tri milijuna godina, snažne erupcije vulkana Erciyes formirale su jedan od najspektakularnijih pejsaža svijeta, pa je npr. gradić Goreme cijeli smješten na stijenama, a nastao je u vrijeme ranog kršćanstva, kada je ono bilo zabranjeno, a kršćani progranjani, pa su svoje bogomolje gradili unutar stijena. Tu je niknuo Muzej na otvorenom (tako se zove, pa je veliko slovo!), koji se nalazi na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine. Nevjerojatno su lijepe freske u tom labirintu crkava u stijenama iz ranobizantskog razdoblja. Iako postoje Crkva Jabuka ili Crkva Breskva (a ime je nastalo po drvetu koje je raslo ispred ulaza), najljepša je Tamna crkva, za koju se plaća dodatna ulaznica od 15 kuna, ali vrijedi svake lipe.Ali, to nije sve! Kada priroda umiješa svoje prste, nastaje pravo čudo. Tako su u cijelom kraju nastale nestvarne kamene formacije poput vilinskih dimnjaka u Dolinama monaha, golubova, mašte ili ljubavi. U Dolini ljubavi mladi bračni parovi obvezno dolaze na fotografiranje, maštanja i prve poljupce. Turci su pravi maheri. Ako im najavite da idete npr. na bračno putovanje ili želite romantičan boravak s milom osobom, rado će krevet u sobi posipati ružinim laticama i počastit vas posebnom slasticom, pa će vaš boravak postati nezaboravan.I doista, kažem vam, Kapadokiju treba doživjeti, a poljupce opet isprobati! I leptirići u trbuhu će baš kao nekada opet poletjeti... Provjereno!