Dok u Hrvatskoj započinje predjesenska shizofrenija, zaželio sam se malo slanog europskog zraka i grada okupanog suncem i bogatog šećernim vinom. Porto me kao prijatelja srdačno dočekao s kvalitetnih 30 stupnjeva u hladu, prohladnim aperitivom portom i baš svagdje - sa stotinama iskrenih osmijeha.

Ovdje ljudi odišu ljubaznošću i osmijehom, da smo bar mi takvi, pomislio sam i zamalo pregrizao jezik! A na samo putovanje uputio sam se običnim šinobusom od Osijeka preko Pečuha do Budimpešte. Teško sam prešao granicu gdje su me Mađari na željezničkoj stanici Magyarboly na jedvite jade pustili dalje, a sve zbog svojih glupih antikovidnih mjera.


Iznenađenjima nije bilo kraja jer mi je u međuvremenu pobjegao drugi šinobus, pa sam bio prisiljen autostopirati mađarskim pustopoljinama skladno naguran u kombiju između vreća paprike i krupnih krumpira sorte desiree. Stigao sam na IC vlak prema Pešti gdje sam svoj put prema Portu nastavio zrakoplovom Ryanaira preko talijanskog Bergama, grada pokraj Milana. Čim sam stigao u zračnu luku Francisco Sá Carneiro, popio sam čašicu rashlađenog porta, slatkastog vina po kojem je Portu itekako poznat. Tada mi je srce opet proradilo. Kupio sam trodnevnu kartu gradskim transportom (Andante kartica – 15 eura i samo za gotovinu) i vlakom/metroom se odvezao do hotela u središtu grada, točnije do stanice Bolhao. Volim hotele u središtu grada, nešto su skuplji (ovdje su malo više skuplji), ali se isplati. Koliko sam samo nekada znao izgubiti vremena na putovanje u daleki hotel kao u bolnicu na kraju grada i sve zbog samo desetak dolara razlike!
Porto je ovih dana okupan turistima, ali i svojim novim stanovnicima iz Angole i drugih portugalskih kolonija, ali i iz Bangladeša, Indije ili Pakistana. Angolci prodaju slike ili naočale i plastične ruže iz Kine, noću slušaju svoju glazbu na trgovima i cugaju alkohol, a portugalska ih policija u ranim jutarnjim satima moli da odu svojim domovima, a neke i besplatno odveze ako nemaju kako, a ponestalo im snage u nogama. Policajci u Portugalu često pomažu starijima, pa sam vidio kako iz supermarketa iznose vrećice sa špecerajem. Odmah sam se pitao kako Portugalci imaju toliko kolonija uz tako blagu narav, ali se valjda ta narav s godinama promijenila. Nadam se da će policije drugih država učiti od Portugalaca, iako za neke države baš nisam siguran!
Inače, gradski metro vozi od 5 sati ujutro do 1 sat nakon ponoći, a autobusi danonoćno. Pakistanci su otvorili trgovinice i noću i danju prodaju sve od igle do alkohola, a u izlog su obavezno nasadili bankomat Euroneta. Nigdje valjda nema toliko bankomata Euroneta kao u Portu i Budimpešti, a to su oni koji uzimaju veliku proviziju za isplatu gotovine, a ima ih i kod nas.

Glavni trg Praça de Liberdade prepun je golubova i ljudi, ali uz dobro vino i koju fetu pršuta sve se može podnijeti. Grad je pravi labirint, prepun zamki zvanih slijepe uličice i - ludog prometa. I moj je autobus nekoliko puta projurio kroz crveno i nije čudno što su po smrtnim slučajevima izazvanim prekršajima na samom vrhu europske ljestvice. Želio sam osjetiti puls grada pa sam završio u kavanskoj četvrti Ribiera koja se terasasto spušta prema rijeci Duoro (zlato). Cijene u restoranima su slične španjolskima, a razlikuju se ako hranu ili vino odnosite ili jedete u restoranu. Većina njih voli gotovinu pa će vam uz osmijeh reći da im ne radi POS aparat ili da mijenjaju banku. Portugalci vjeruju ljudima i zna se dogoditi da ako nemate dovoljno gotovine, a ne da vam se nakon dvije boce vina na bankomat - vlasnik objekta kaže da možete donijeti i sutra! Lijepa je Ribiera, ali korzo Rua Santa Catarina kao šoping-meka je puniji šušura.

Razumjet ćete moju povremenu sitnu dušu, ali najviše mi se svidio dio grada do kojeg se dolazi prelaskom velikog i visokog čeličnog mosta. Riječ je četvrti Villa Nova de Gaia. To je kuća poznatih marki porto desertnog ili aperitivnog vina (Sandeman, Grahams, Burmester...). Tamo je bila i moja kuća i zadržao sam se cijelo popodne uz prekrasan pogled na rijeku. Berbu grožđa oko Porta na nepristupačnom terenu i dandanas uglavnom obavljaju ženske ruke, a muške nose sepete! Teško sam se rastao od Portugala. I dok pišem ovaj tekst u Parizu i grickam hrskavi zeleni macarons, nedostaje mi čašica porta. Ako je Pariz grad ljubavi, Porto je grad za ljubav!