Noćas je padala kiša. Ili možda nije! Nakon nekoliko dugih godina opet sam se probudio u Kutjevu, jednom od najmanjih hrvatskih gradova koji mirno spava podno šumovite Krndije.

Možda mi je uvod kao iz crvenog turističkog prospekta iz 1973. godine, ali katkad i malo patetike dobro dođe. Nekoć sam kao novinar Večernjeg lista i Kronike požeško-slavonske harao ovim krajevima, pratio festivale, crnu kroniku i sportska događanja te stekao brojne prijatelje. Znate, kada nekoliko godina negdje živite (a živio sam u Požegi), tada to mjesto postaje i vaš grad. Valjda se zato kao kod kuće osjećam i kada sam u Pekingu, Moskvi, Lavovu i Kijevu te imam mnogo prebivališta. Iako su brojne ulice promijenile svoja imena, ostale su istog oblika, izrezbarene u tada još mlađahnom srcu, ali svi znamo da izrezbarena sjećanje teško blijede.


Posjetiti svoje stare gradove i evocirati uspomene važno je za mentalnu higijenu. S takvim osjećajem je srce jače zalupalo kada sam od strane Bekteža ušao u Kutjevo, jedini grad u Hrvatskoj koji ima trg po imenu sorte vina, Trg graševine. I nakon brzinskog čekiranja u simpatičnom svratištu u središtu grada, odmah sam se uputio u vinograd čika Ive Enjingija. Još od davnina, tako smo ga mi novinari zvali, jer je svojim revolucionarnim idejama i nas često zadivio. Pravi je revolucionar svoga zanata i fantastičnih vina, a u jednom od davnih intervjua na moje pitanje što misli o turističkim agencijama Požeštine, i šalju li mu turiste, odgovorio je da u Hrvatskoj agencije odvode ljude umjesto da ih dovode! I dandanas me ta njegova, za ono vrijeme točna izjava, baš razveseli. I ovaj put razveselilo me njegovo prefino Venje kasne izborne berbe 2006., a posebice kada mi je priču o tom vinu ispričala simpatična Danijela iz Vinarije Enjingi. Kada se za vladavine Ive Sanadera ukidala odredba o nula promila alkohola za vozače, čika Ivo je napravio veliku feštu te za prijatelje i novinare organizirao veliku proslavu. Sjećam se da smo dugo u noć, u ljetnu svibanjsku noć, obilazili podrum i degustirali najfinija vina, jer je doista bilo razloga za veliko slavlje kada se jedna sramotna odredba micala iz zakona jedne turističke zemlje. U Kutjevu brzo prolazi dan, posebice noć. Ali, prije počinka i spavanja na tom svježem brdskom zraku, valjalo se prisjetiti i lijepih dana s Vinarijom Kutjevo. Novinari su u njoj uvijek bili dobrodošli i ljubav je bila obostrana. Dugi niz godina pratili smo njihove uspjehe i dokumentirali ih, a oni su nas u znak zahvalnosti uvijek okupili u siječnju i počastili ručkom te nam uručili pokoju butelju svojih najkvalitetnijih vina.


Mislim da je tu tradiciju počeo vinski znalac Igor Hruškar, u vrijeme dok je radio u Kutjevu d.d., a ostali glasnogovornici samo nastavili, dok jednostavno nije iščezla, jer vrijeme gazi sve mnoge lijepe običaje. Redovito smo se okupljali i na ledenoj berbi u vinogradu, pekli slaninu i kobasice i promrznutih prstiju držali šalicu kuhanog vina. Kakvi su to dani bili! Moja sjećanja na Požeštinu izuzetno su snažna i bistra kao najfinija vrhunska kutjevačka graševina. I ove godine baš se u Kutjevu d.d. punilo festivalsko vino nadolazećeg Aurea Festa, uz nezobilaznu stražu Trenkovih pandura. Bila je to prilika da opet sretnem stare prijatelje, poput novinarke Vesne Milković koja je cijeli svoj radni vijek ugradila uz svoj pleternički i požeški kraj. Iako u mirovini, još uvijek neumorno piše i rezbari povijest lijepih događanja i harmoničnog svijeta kakav samo Vesna zna stvoriti. Prisjetili smo se i kolegice Verice Rebrine koja godinama nije s nama. I to su bili dani kada je novinarstvo doista bilo novinarstvo, i kada su tekstove pisali oni koji su znali pisati, a ne oni koji su mislili da znaju. Kutjevo je gradić koji liječi, opušta, uspavljuje... I ako se pitate jesam li jučer popio čašu rosne graševine, neću vam reći. Znate, noćas je padala kiša. Ili možda nije!