Nakon povratka iz Albanije sanjam sve uzbudljivije snove. Ako ste pomislili - to sigurno nakon nekog finog vina, možda ste i u pravu! Katkad je čovjeku teško priznati da mu nedostaju putovanja u nepoznato, vreva u zračnim lukama, cjenkanje na azijskim tržnicama i neizvjesnost u zraku koja često prerasta u svakidašnjicu.

Pandemija već mjesecima mijenja bitak naših života. Nevjerojatno je to kada čovjeku zavežu ruke, odrežu krila i zabrane putovanja u tajanstvene krajeve zemaljske kugle. Putovanja sam uvijek shvaćao kao lijek. Nitko me nikad neće uvjeriti da za putovanje nema novca. Putovanje je svaki korak dalje od svojeg prebivališta i na zahtijeva milijune na računu. Na svojim sam pohodima često susretao ljude koji su od grada do grada stopirali, kosu prali sapunom, nosili ruksak na ramenu i odjeću prali u rijeci, a brk mastili domaćim specijalitetima, koji posebno u azijskim zemljama znaju biti ukusni, a naročito jeftini. Kad se čovjek pokrene malo dalje, odmah ozdravi i na mnoge stvari gleda puno zrelije i drukčije.Nakon bjelosvjetskih iskustava život postaje životniji, lakši i potpuniji, a oni koji putuju, znaju o čemu dovorim. Baš o tome sam sanjao. Želio sam otputovati u neku daleku zemlju i otputovao sam, ali se nisam vratio jer to nije bilo moguće. A kad sam trebao tresti kokose i loviti ribe, probudio me udar groma i san pretvorio u komadiće… Danas ljudi sanjaju kojekakve snove, bude se iz noćnih mora, sanjaju ljubavi i brodolome, zmije i bunare bez dna, a samo rijetki sanjaju putovanja, aerodrome i zrele kokose. Već kad sam se dotaknuo udara groma, logično je da je u mojem kraju istovremeno nestalo električne energije, ali sam uvjeren da će "strujovođe" u razumnom roku odraditi svoj posao. Kod nas je i struja postala luksuz, a čim padne kišica ili udari gromčić, odmah je nestane, što smatram posljedicom velikih ulaganja u suvremenu infrastrukturu (čitaj: mazanje očiju).Iako se iz snova teško vratiti u javu, svakako treba pozdraviti mnoge nove zračne linije koje su se otvorile ili se uskoro otvaraju. Kako osobno preferiram budimpeštanski aerodrom, doista moram pohvaliti niskotarifne letače Wizzair i Ryanair, koji bez prekida jeftino povezuju naš dio Europe s ostatkom stare dame. Predviđanja da će aviokarte u doba korone biti skupe pokazala su se netočnima. Cijene su više nego razumne pa ćete se uglavnom iznenaditi. Jedini problem je dolazak do mađarske metropole, ali, ako vas to tješi, nije vam potrebno testiranje ni samoizolacija, a iz Osijeka do tamo može se i vlakom! Kako mi kažu u HŽ-u, međunarodni promet je uspostavljen sa svim državama kao i prije, osim sa Srbijom, zbog nepovoljne epidemiološke situacije. Unatoč krizi KLM oporavlja svoju zrakoplovnu mrežu novim letovima diljem svijeta. Kampanja im se zove Putujte s povjerenjem, a kako KLM spada u moje omiljene avioprijevoznike, bio bi grijeh to ne spomenuti, a o radosti u srcu neću pisati.Tko o čemu, a ja o vinu! Negdje prije smrti nobelovac Ernest Hemingway izjavio je da je jedino za čim žali u životu to što nije popio više vina. Držeći se toga, aktivno sam krenuo u kampanju pa mi je jedan o životnih ciljeva - ne ponoviti njegovu pogrešku. Naravno da bi to moglo razveseliti policajce i revne sutkinje prekršajnih sudova, posebice one našičke župe, jer su alkoholne kontrole u vinskoj državi na svakom puteljku kada prazni proračun puniti treba. Ono što mi je trenutno velika enigma cijene su vina u našim restoranima, a što je izravno povezao s turizmom.Većina restorana u Slavoniji zjapi prazna ili nudi dostavu, pa tu i tamo padne koja narudžba. I nije to samo zbog korone, tako je bilo uvijek. Ne sjećam se kada sam bio u nekom našem domaćem restoranu i čuo žamor zadovoljnih ljudi, a koji uvijek čujem u restoranima diljem svijeta. Osim što nemamo naviku odlaska u restorane, ugostitelji se trude da i tu jadnu ponudu koju imaju naprave što skupljom i nedodirljivom. Prvo što mi smeta spajanje je porcija, tj. ako nekoliko osoba dođe na ručak, jedva se čeka da se sve nagura na jedan oval ili, ako je to perkelt od soma - u jednu posudu, pa nek se gosti raskusuravaju. Čoporativni pristup gostu naš je stari relikt - eto sve na pladnju pa uživajmo! Ali neće moći! Slavonska vina u restoranima stoje kao da ih uvoze iz Palestine. Obično kvalitetno vino domaćeg solidnog vinara koje se u trgovini kupi za 20-ak kuna nabavne cijene u osječkim se restoranima prodaje za više od 120 kuna, a ni u drugim dijelovima države nije drukčije. Zašto i čemu? Nakaradna politika koja daje loše rezultate. O tome se može knjiga napisati, ali ostat ću na ovih nekoliko redaka jer planiram istraživati i dalje. Vina u restoranima moja su prošlost, a vinski podrumi - budućnost!